Jedan sat tišine

Vrijeme za takvim stolom ne ide pravolinijski. Prvih deset minuta prođe u tišini, dok se još preslaguje dan. Onda krene razgovor - ne onaj važan, nego onaj lagani, koji skače sa teme na temu i ne traži zaključak. Ponekad se ne govori ništa, ali ni to ne smeta.

Takvi stolovi najčešće stoje uz zid, blizu prozora ili na ivici terase. Nisu u centru pažnje. Konobar zna da nećeš žuriti i neće te pitati hoćeš li još nešto. Ako i pita, odgovor je uvijek isti: “Može još jedno, polako.”

U tom satu nema potrebe da se bilo šta desi. Nema velikih odluka, nema fotografija za društvene mreže, nema osjećaja da nešto propuštaš. Sve je već tu - čaša ispred tebe, zvuk ulice, pogled koji odmara.

Hedonizam ponekad nije u novim mjestima ni posebnim jelima. Ponekad je samo u tome da sebi dozvoliš da sjediš, da ne gledaš na sat i da ne objašnjavaš zašto si tu.

Sat vremena za stolom koji ne traži povod često je sasvim dovoljan da se dan vrati na svoje mjesto.