Kako su Zagor i Tex nadživjeli svoje vrijeme: Dinosaurusi koji nisu morali da mutiraju

Njegova supruga, koja je istovremeno bila i izdavačica cijelog poduhvata, smatrala je da je ime suviše nasilno za publiku poslijeratne Italije. Nakon kratke rasprave, "Killer" je postao "Willer" - promjena jednog slova koja je, sasvim slučajno, rodila ime koje će sedamdeset i pet godina kasnije i dalje krasiti naslovnicu jednog od najdugovječnijih stripova na svijetu.

To je vrsta detalja koja se lako izgubi kad se priča o Zagoru i Teksu svede na puku nostalgiju. Ali istina je da su ova dva junaka, uz Supermena i Betmena, danas među šačicom stripovskih likova čija se priča objavljuje bez prekida decenijama - u Teksovom slučaju, preko 780 redovnih brojeva, u Zagorovom, preko 730. Nijedan drugi evropski strip ne može se pohvaliti sličnom dugovječnošću, a razlog za to nije samo sentimentalnost čitalaca.

Sporedni lik koji je progutao glavnog

Kada su Bonili i crtač Aurelio Galepini, poznatiji kao Galep, 1948. godine kreirali "Teksa", zamislili su ga kao sporedan lik. Glavna zvijezda trebalo je da bude Okio Kupo, mračni mačevalac u stilu Aleksandra Dime. Publika je, međutim, od prvog broja pokazala potpuno suprotan ukus - Okio Kupo je ugašen nakon svega nekoliko epizoda, dok je rendžer sa Divljeg zapada postao toliko popularan da je izrastao u porodični posao koji se prenosio sa oca na sina. Kada je Bonili preminuo 2001. godine u devedeset i drugoj godini života, njegov sin Serđo Boneli već je decenijama vodio izdavačku kuću koja danas nosi njegovo ime.

Upravo je taj isti Serđo Boneli, samo trinaest godina kasnije i pod pseudonimom Gvido Nolita, zajedno sa crtačem Galienom Ferijem stvorio Zagora - lik koji je, za razliku od Teksa, od početka bio zamišljen da krši žanrovske granice. Darkvud, izmišljena šuma smještena negdje između Pensilvanije i Mičigena, postala je prostor u kojem su se klasični vestern motivi mogli sudariti sa vukodlacima, vanzemaljcima ili likovima inspirisanim Servantesom i Tolkinom. Ferijeva ilustracija ostala je vjerna liku pola vijeka - sve do njegove smrti 2016. godine, kada su obožavaoci na sahranu donijeli vijenac u obliku kamene sjekire, Zagorovog zaštitnog znaka.

Lozinka za prave fanove

Onima koji su odrastali uz ove stripove na prostoru bivše Jugoslavije, Zagor i Tex nisu samo junaci - oni su dio jezika kojim se prepoznaju vršnjaci. Chicovo puno ime, "Felipe Kajetano Lopez Martinez i Gonzales", funkcionisalo je decenijama kao neformalna lozinka među čitaocima: ko ga je znao napamet, znao je da je pravi fan. Slična opsesivna posvećenost detaljima pratila je i Teksa, čija je popularnost, prema svjetskim izvorima, posebno snažna u skandinavskim zemljama, Brazilu, Grčkoj, Turskoj - i na Balkanu, gdje se, zajedno sa Zagorom, prodavao kroz Dnevnikovu Zlatnu seriju i Lunov Magnus Strip.

Ovi stripovi nisu bili posebno izdanje koje se pažljivo bira u knjižari. Kupovali su se na kiosku, čitala ih je čitava grupa djece iz istog primjerka, a rijetki brojevi su se čuvali godinama jer niko nije mogao znati kada će se ponovo pojaviti na tezgi. Upravo je ta izdavačka politika stvorila mnogo širu publiku za italijanski strip na ovim prostorima nego što bi se moglo očekivati s obzirom na hiljade kilometara koje dijele Darkvud od Beograda, Sarajeva ili Zagreba.

Zašto formula i dalje radi

Odgovor na pitanje zašto su baš ova dva junaka preživjela nije samo u nostalgiji - ona može vratiti stari strip na policu, ali teško može održati mjesečnu seriju sedam ili šest decenija. Kod Teksa i Zagora radi nešto suptilnije: jednostavnost osnovne ideje, dovoljno čvrsta da čitalac zna kakav je junak čim otvori novi broj, ali dovoljno fleksibilna da svaka epizoda može krenuti u potpuno drugom žanrovskom pravcu.

Tu je i pitanje kontinuiteta. Za razliku od savremenih franšiza koje od publike traže poznavanje decenija prethodnih priča prije nego što nova epizoda ima smisla, novi čitalac Teksa ili Zagora može otvoriti bilo koji broj i razumjeti sve što mu treba za tu jednu priču. I konačno, tu je zanat - Bonelijev izdavački model, zasnovan na razrađenim scenarijima i doslednoj naraciji, nikada nije zavisio od trenutnog trenda, što mu je omogućilo da preživi promjenu ukusa publike koja se dogodila nekoliko puta u međuvremenu.

Izbjegli sudbinu drugih

Savremena popularna kultura opsesivno traži način da stare likove učini savremenim - nova porijekla, novi kostimi, radikalno drugačije verzije poznatih priča. Zagor i Tex uglavnom su izbjegli tu sudbinu. Njihov osnovni identitet ostao je gotovo netaknut kroz smjenu autora, crtača i čitavih generacija čitalaca, dok se sve oko njih - format, izdavačka industrija, navike konzumiranja zabave - temeljno promijenilo.

Zato danas nije neobično da otac i sin, čiji se ukusi u filmovima ili muzici uopšte ne podudaraju, mogu da razgovaraju o istom Zagorovom broju - jedan sjećajući se primjerka kupljenog na kiosku prije četrdeset godina, drugi čitajući epizodu objavljenu ovog mjeseca. Između te dvije tačke stoji više od sedamdeset godina stripovske istorije, i lik koji je umalo dobio ime po ubici, a umjesto toga postao jedan od rijetkih junaka na svijetu koji nikada nije morao da se pomladi da bi ostao živ.