Sat unazad: Ko je izmislio pomjeranje vremena

U noći između subote i nedjelje, 25. oktobra, u tri sata ujutru kazaljke se vraćaju na dva. Taj sat nećemo izgubiti, imaćemo ga dva puta. Ako vas je to ikad natjeralo da se pitate ko je ovo izmislio, odgovor koji ćete najčešće čuti je Benjamin Franklin. Taj odgovor je pogrešan.

Šala iz Pariza

Franklin je 1784. živio u Parizu kao američki diplomata. Anonimno je 26. aprila te godine objavio pismo u listu Journal de Paris. U njemu se pravi da ga je u šest ujutru probudila buka i da je, na svoje veliko čuđenje, zatekao sobu punu svjetlosti. Otišao je do prozora i vidio Sunce kako izlazi. Njegovi čitaoci, tvrdi on, kao i on sâm, nikad nisu vidjeli sunce prije podne. Izračunao je da bi Pariz godišnje uštedio 96.075.000 livri na svijećama kad bi se ljudi budili sa Suncem.

Pismo je bilo satira. Da bi ljude natjerao da ustaju, Franklin je predlagao porez na kuće s prozorskim kapcima, ograničenje svijeća na jednu funtu po porodici za sedam dana, zvonjavu svih crkvenih zvona u izlasku Sunca, a ako ni to ne pomogne, topovsku paljbu po ulicama. Nijednom riječju nije predložio da se satovi pomjere. Legendu su napravili kasniji čitaoci.

Buba i građevinar

Prvi ozbiljan prijedlog stigao je više od sto godina kasnije, sa suprotne strane svijeta. George Hudson, entomolog sa Novog Zelanda, radio je u smjenama, a slobodno vrijeme je provodio loveći insekte, pa mu je bilo važno da poslije posla ima dana. Godine 1895. pred Filozofskim društvom u Wellingtonu predložio je pomjeranje sata za dva sata: naprijed u oktobru, nazad u martu. Ideja nije prošla ni kad ju je ponovio 1898. Njegova zemlja je zakon donijela tek 1927.

Britanski građevinar William Willett došao je do iste ideje nezavisno. Priča se da je jednog ljetnog jutra 1905. jahao kroz Petts Wood i primijetio da su na većini kuća spuštene roletne, iako je Sunce odavno izašlo. Godine 1907. o svom trošku je objavio pamflet The Waste of Daylight. Predlagao je da se sat u aprilu pomjeri za 80 minuta, u četiri nedjeljna koraka po 20 minuta, a da se u septembru vrati. Parlament je prijedlog odbio 1908. i 1909. Willett je umro 1915. U Petts Woodu mu je podignut spomenik: sunčani sat koji je trajno namješten na ljetnje vrijeme.

Rat kupuje sat

Ono što Willett nije uspio u miru, rat je uradio preko noći. Njemačka i Austro-Ugarska su 30. aprila 1916. u 23.00 pomjerile kazaljke na ponoć da bi uštedjele ugalj. Bile su prve zemlje na svijetu koje su to učinile. Britanski parlament, koji je Willetta godinama odbijao, usvojio je zakon 17. maja, a 21. maja sat je pomjeren. Britanija je, dakle, prihvatila ideju svog neprijatelja, godinu dana poslije smrti čovjeka koji ju je ponavljao u Londonu. Slijedile su je njene saveznice i mnoge neutralne zemlje, a SAD su je 1918. uvele Standard Time Actom i ukinule već 1919. U državi Iowi su pedesetih i šezdesetih godina postojala čak 23 različita načina prelaska na ljetnje i zimsko vrijeme, a pravila su ujednačena tek 1966.

Jugoslavija je ljetnje računanje vremena uvela 27. marta 1983, uz obrazloženje o dužoj obdanici i manjoj potrošnji struje. Satovi su se do 1995. vraćali posljednje nedjelje u septembru, a onda su, zbog usklađivanja s propisima Evropske unije, počeli da se vraćaju posljednje nedjelje u oktobru. Evropska zajednica je od 1980. postepeno ujednačavala nacionalne rasporede, a danas važi Direktiva 2000/84/EZ: ljetnje vrijeme počinje posljednje nedjelje u martu, a završava posljednje nedjelje u oktobru. Ministarstvo privrede Srbije je saopštilo da će Srbija pratiti svaku promjenu u Evropskoj uniji.

Zašto bismo ga ukinuli

Dva su glavna argumenta, zdravlje i ušteda koja se pokazala spornom. Švedska studija koja je pratila period od 1987. do 2006. pokazala je da broj srčanih udara raste za oko pet odsto u prva tri radna dana poslije proljećnog pomjeranja, a da je u ponedjeljak poslije jesenjeg manji. Meta-analiza iz 2024. potvrdila je povećan rizik poslije proljećnog pomjeranja, ali ne i poslije jesenjeg. Američka akademija za medicinu spavanja zalaže se za stalno standardno, odnosno zimsko vrijeme.

Sa uštedama je složenije. Američko ministarstvo energetike je 2008. izračunalo da je četvoronedjeljno produženje ljetnjeg vremena štedilo oko 0,5 odsto električne energije dnevno. Studija iz Indiane, međutim, pokazala je da je ljetnje vrijeme povećalo potrošnju struje u domaćinstvima za oko jedan odsto, što je koštalo državu devet miliona dolara godišnje.

Zašto ga nismo ukinuli

Evropska komisija je 2018. organizovala javnu konsultaciju: stiglo je oko 4,6 miliona odgovora, a 84 odsto je bilo za ukidanje pomjeranja. Anketa nije bila reprezentativna, ali je Komisija 12. septembra 2018. predložila direktivu. Evropski parlament ju je 26. marta 2019. podržao sa 410 glasova za i 192 protiv, uz rok od 2021. i slobodu da svaka država izabere trajno ljetnje ili trajno zimsko vrijeme.

Tu je priča zapela. Savjet Evropske unije, u kojem sjede vlade država članica, nije se usaglasio: ne zna se koje vrijeme zadržati, a strahuje se i od šarenila u kojem bi susjedne zemlje imale različita vremena. Španija je u oktobru 2025. ponovo pokrenula pitanje, a podržale su je Poljska i Finska. Komisija je u februaru 2026. pokrenula novu studiju, koju rade Ecorys, Capgemini, Stratec i CE Delft, a trebalo bi da bude gotova do kraja godine. Istovremeno je objavila raspored pomjeranja do 2031, pa je sljedeće pomjeranje na redu 28. marta 2027.

U Srbiji popularizator astronomije Branko Simonović predlaže treću mogućnost: da zemlja trajno ostane na zimskom vremenu, a da se radno vrijeme i škole pomjere sat ranije.

Opreznost nije bezrazložna. SAD su pokušale s trajnim ljetnjim vremenom 1974. Počelo je 6. januara, a već u februaru podrška je pala sa 79 na 42 odsto, jer su djeca išla u školu po mraku. Ford je 5. oktobra potpisao ukidanje.

Do tada, u nedjelju imate jedan sat više. Franklin bi vam, naravno, predložio da ga ne prespavate.