Prohujalo s vihorom: Da li je sport izgubio dušu

Pogledali smo stotine utakmica na Ledinama maštajući kako ćemo i sami jednom okrenuti „bicikl“ na sredini igrališta, kako ćemo protivničkom beku provući nevidljivu loptu kroz noge i kako ćemo prerano istrčalog golmana poslati u prazno. Maštali smo o polufinalu i finalu, na koncu i o našem trofeju, o našem „ušatom“, o našem „klempi“ koji je, uz tri gajbe piva, čekao pobjednika u kafani kod Pripuza.

U jednoj takvoj sunčanoj nedjelji ekipa iz Mrtvog Sokačeta je prošla u finale. Odigrali su tri eliminacione utakmice, potom polufinale i sad ih je čekao epski dvoboj sa gospodarima turnira u malom fudbalu na Ledinama, strašnoj i razornoj ekipi iz Planinske ulice. Tridesetak sekundi prije nego što će utakmica početi, prije nego što ćemo svi duboko uzdahnuti kad lopta krene sa centra, golman ekipe iz Mrtvog Sokačeta je uzeo loptu, obišao gol i sjeo iza stativa, u travu i maslačke.

Nema utakmice dok ja ne dobijem pivo. Krep’o sam

Eto, toliko je tad vrijedio fudbal, toliko je tad vrijedio turnir, toliko je tad, na kraju, vrijedilo finale. Flašu piva. Ne nužno hladnog. Ne sjećam se ko je pobijedio na toj utakmici, igralo se dva puta po petnaest minuta, ne sjećam se da li je bilo guranja i psovanja zbog nekog kartona, ne sjećam se da li je ekipa iz Mrtvog Sokačeta ikada više stigla do finala, ali se sjećam da je golman Zlaja tada bez po muke odredio koliko vrijedi najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Bila je to možda godina kada je Bađo promašio penal u finalu Svjetskog prvenstva 1994. godine protiv Brazila i ja do danas naivno i nevino vjerujem da je to možda bila i posljednja godina u kojoj fudbal nije bio mahniti biznis u kojem su i dresovi i ulaznice i reklame postali važniji od lopte. Bilo je to vrijeme kada su fudbaleri još bili gadno ružni, kad nisu stavljali kilu gela po kvadratnom centimetru kose i kad nisu pod majicama krili kubik pločica.

Onovremeni fudbaleri bili su dzentlmeni, anđeli igre koje nije uprljao novac

Gledali smo tih godina Maldinija i Kafua, Kanavara i Tirama, Desaia i Del Pjera dok su stariji na berbama, daćama i svečarima pričali svoje priče o Krojfu i Mateusu, Mileru i Garinči, Kempesu i van Bastenu. Pričali su i govorili kako je „njihov fudbal“ bio daleko ljepši, plemenitiji, gospodskiji. Pričalo se o driblinzima a ne o parama, o lobovima a ne o transferima, o odbranama a ne o prelaznim rokovima. Fudbaleri su tada bili ljudi. Komšije koje su ponekad, kao Dule Savić u „Kenguru“, ponekad svraćali u kafanu ili pred zadrugu da sa svojima popiju jednu, dvije ili tri s nogu.

Košarka nikada nije bila toliko važna kao fudbal. Osim u mitskim momentima, a svi mitski trenuci srpske košarke odnose se na nevjerovatne, neobjašnjive i gotovo nemoguće trojke i povremene, ne tako česte obračune sa Amerima. Imao je ovaj narod velike trenutke i u rukometu i u odbojci i u vaterpolu, ali ništa ne može da se mjeri sa zarazom koja se pred svako svjetsko ili evropsko prvenstvo u fudbalu širi čak i među onima koji ne znaju da li je Dino Zof italijanski golman ili vrsta mocarele.

Srpski košarkaši su osvojili sve što je moglo da se osvoji, kao i vaterpolisti. Svoje zlatne trenutke imali su i odbojkaši, imali su ih i rukometaši, ali ipak se najviše pamti ona sunčana nedjelja iz Barija i posljednji penal u seriji kojeg je dramatično najavljivao gospodar sportskih prenosa: Darko Pančev i Olmeta… Ni Đokovićev ritern protiv Federera na US Openu 2011. godine, ni trk Vanje Grbića za loptom preko ograde u Sidneju 2000. godine, ni sve Đorđevićeve trojke od Aljaske do Australije ne mogu da se „nose“ sa dahom koji je zadržan prije nego što će Pančev „loptu poslati u jednu, a Olmetu u drugu stranu“.

Fudbaleri su tada bili ljudi. Komšije koje su ponekad, kao Dule Savić u „Kenguru“, svraćali u kafanu ili pred zadrugu da sa svojima popiju jednu.

Ali, vrijeme romantičarskih vitezova odavno je prošlo. Onovremeni fudbaleri bili su džentlmeni, anđeli igre koje nije uprljao novac, drugari iz kraja koji su ne jednom platili kompletnu „teku“ u prodavnici u svome kraju, raja koja je znala odakle je krenula prije nego što je na nju pao magični prah Parka Prinčeva, barabe koje su znale da mogu pobijediti Real u finalu Lige šampiona, ali da je veliko pitanje da li će ikada osvojiti „klempu“ i tri gajbe piva u turniru na Ledinama.

Od te magije danas su ostale samo brojke. Kristijano Ronaldo je iz Mančestera prešao u Real za 94 miliona evra. Suarez je iz Liverpula došao u Barselonu za 86,2 miliona evra. Kavani je napustio Napulj i otišao u grad svjetlosti za 64 miliona evra, a Zdravko Mamić je, kako kaže u razgovoru za „Hedonist“, samo na muziku do sada dao između dva i tri miliona evra. Mamić je, drugim riječima, u harmoniku stavio onoliko koliko Šekularac ili Di Maria nisu stavili u novčanik kotrljajući godinama loptu ispred sebe.

Grizman i Sančo koštaju 120, Mesi 140, De Brujne, Kejn i Mane 150, Nejmar i Sterling 160, a Mbape cijelih 200 miliona evra, a sa tim parama se, rođaci, ne ide u kafanu, ne dolazi u prodavnicu i ne staje pred zadrugu. Fudbal je, kao i svaki vrhunski biznis, postao svijet u kojem je jedino bitna lova, a znano je da brdo para kvari i daleko plemenitije stvari, kao što je znano da je fudbal postao „nešto drugo“ onog trenutka kada više nisu bili važni ni raja, ni taktika i kada je postalo bitno samo ko će imati veći finansijski vrh u tom masivu.

Kakve šanse imaju talentovani klinci koji treniraju mačevanje, sportsko penjanje ili kungfu u odnosu na talentovane dječake koji jure za fudbalom? Iste kao i vepar u Kneževu koji se suviše spustio do kuća. Ni mačevanje, ni sportsko penjanje, ni kungfu nisu sportovi koji donose milione i milijarde i nema te medalje i nema tog takmičara u ovim sportovima koji će menadžeru omogućiti da u petak ili u subotu naveče, nakon osvojene zlatne medalje u sanda borbama na Svjetskom prvenstvu u Kini, zatakne harmonikašu nekoliko milja maraka ili evra u „dugmetaru“.

• Piše: Goran Dakić
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 06, 2021. godine