Radomir Mihailović Točak: Čovjek koji je gitaru pretvorio u poeziju

Njegovo ime možda nikada nije bilo na naslovnicama tabloida. Nije bio čovjek velikih riječi, skandala ni estradnih ekscesa. Ipak, generacije ljubitelja muzike, od Vardara do Triglava, decenijama ga smatraju jednim od najvećih gitarista koje je ovaj prostor ikada imao.

Zbog toga se o Točku ne govori samo kao o muzičaru. O njemu se govori sa posebnim poštovanjem.

Zvuk koji se prepoznaje nakon nekoliko tonova

Mnogi gitaristi mogu odsvirati brzu dionicu ili impresivan solo. Ono što razlikuje najveće jeste sposobnost da u nekoliko tonova ispričaju priču. Upravo je to bila Točkova najveća snaga.

Njegova gitara nikada nije bila puko demonstriranje tehnike. U njegovom sviranju osjećali su se Šumadija, blues, orijentalni motivi, rok, narodna tradicija i lična emocija. Sve to stapalo se u jedinstven izraz koji nije ličio ni na koga drugog.

Kada slušate „Daire“, „Crnu damu“ ili „Šumadijski bluz“, vrlo brzo postaje jasno da ne slušate samo gitaru. Slušate umjetnika koji kroz instrument govori svojim jezikom.

Smak i vrijeme kada je rok bio više od muzike

Sedamdesete godine prošlog vijeka donijele su procvat rok scene na prostoru nekadašnje Jugoslavije. To je bilo vrijeme velikih bendova, velikih koncerata i velikih ideja. U tom društvu posebno mjesto zauzimala je grupa Smak.

Dok su drugi pratili svjetske trendove, Smak je stvarao sopstveni identitet. U njihovoj muzici mogli su se čuti progresivni rok, etno motivi, improvizacija i autentičan balkanski senzibilitet.

U centru svega bio je Točak. Njegova gitara postala je zaštitni znak benda, ali i mnogo više od toga. Postala je simbol jednog vremena kada je muzika imala snagu da okuplja ljude različitih generacija, uvjerenja i životnih priča.

Skromnost kao životni stil

Možda je upravo zato Točak ostao toliko cijenjen među kolegama. Dok su mnogi jurili slavu, medijsku pažnju i velike centre, on je ostao vjeran sebi. Ostao je vjeran muzici.

Njegova karijera pokazala je da umjetnik ne mora biti najglasniji da bi bio najveći. Ponekad je dovoljno da dosljedno radi ono što voli i da nikada ne pravi kompromise sa kvalitetom.

U vremenu kada se popularnost često mjeri brojem pregleda, pratilaca i naslovnica, Točkova priča djeluje gotovo nestvarno. On pripada generaciji umjetnika kojima je najvažnije bilo ono što ostaje nakon posljednjeg odsviranog tona.

Više od gitariste

Teško je pronaći ozbiljnog muzičara sa ovih prostora koji nije govorio o Točku sa poštovanjem. Za neke je bio uzor. Za druge inspiracija. Za treće dokaz da se i na Balkanu može stvoriti prepoznatljiv autorski izraz koji nema potrebu da kopira bilo koga sa strane.

Njegov uticaj odavno je prevazišao granice jednog benda ili jedne epohe. Mnogi današnji gitaristi prvi put su poželjeli da uzmu instrument upravo slušajući njegove dionice. To je možda i najveće priznanje koje jedan umjetnik može dobiti.