Boris Maksimović: Atina ili priča o uniformama, zidovima, parkovima i jednom psu

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2020. godine u drugom broju štampanog izdanja magazina.

Tačno deset godina kasnije stajao sam na tom istom Akropolju, presrećan jer sam ispunio obećanje dato sebi, pokušavajući da uporedim tu scenu sa onom koja je bila urezana u mojoj glavi. Ispostavilo se, naravno, da je Atina u mojim sjećanjima bila daleko blještavija – kao što uostalom uvijek biva sa sjećanjima – i da neki dijelovi grada više podsjećaju na Bejrut nego na Atinu, ali ljepota tog prizora nije bila ni trenutka manja.

To što sam bio u Atini prije deset godina i ne znači bog zna šta, osim što sam svojim očima mogao da se uvjerim koliko je iluzorna moć sjećanja i koliko su uzaludni pokušaji da zavaramo zaborav. Dešava mi se često da pomislim na neki grad u kom sam proveo neko vrijeme i da shvatim da su svi prizori kao obavijeni nekom izmaglicom zaborava, koja s vremenom postaje sve deblja. U Kopenhagenu sam stanovao mjesec dana i to prije četiri godine, a danas nisam siguran da li sam ja ta osoba koja je bila tamo i da li je sve to bio samo jedan od onih detaljnih snova, za koji iz nekog razloga nisam siguran da li sam ih stvarno doživio ili samo odsanjao.

U Atini sam bio samo jedan dan i svih ovih deset godina pitao sam se da li uopšte smijem reći da sam bio u Atini. Zar to nije, u stvari, svojevrstan bezobrazluk da kažem da sam posjetio grad, koji je grad već 2.500 godina, za samo jedan dan? Ovaj put sam se malo odužio tom polisu, istabanao ga uzduž i poprijeko, istrošio obuću grebući sve moguće i nemoguće bulevare, ulice, sokake i haustore, trudeći se namjerno da se izgubim u nepoznatim četvrtima, kako bih ga što bolje upoznao.

I nakon svih tih desetina kilometara pređenih pješke, nisam siguran odakle da počnem. Da li od tog Akropolja, koji te nekada iznenadi kao lijepa riječ od gruba čovjeka, kada se iznenada pojavi iznad grada čist i obasjan, kao dragulj koji sija u mraku? Ili nekih gestova toliko uobičajenih, a opet neočekivanih, kao kad sjedneš u kafić da popiješ nešto, a konobar ti prvo donese čašu hladne vode, koju kasnije stalno dosipa, pa te tek onda pita šta ćeš popiti? (Znam da je logično, pocrkali po onom kijametu od vrućine, bez vode, ali u svakom slučaju je lijepo, pogotovo kad ti uz pivo donese koju krišku povrća, uz par kapi sirćeta.) Ili možda od zidova od kojih svaki svoju priču priča? Previše je toga što treba reći, a premalo je riječi koje mogu to mnoštvo da zarobe, ali odnekud čovjek mora da krene.

U Atini sam bio u Putničkoj kući. Ovaj put nismo bili toliko srećni kao u Granadi 2013. godine, kada nam je Kuća bila bukvalno na pet minuta od centra. Ovaj put morali smo ipak malo više da hodamo i svakim danom mrzio sam tu aveniju sve više, zbog silnih auta koja su pravila jednostano previše buke, zbog toga što se svaki put činila sve dužom, a i zbog silnih butika. (Pronicljiviji čitalac shvatiće da sam po službenoj dužnosti morao da pratim ženu i po tim budžacima.) Ova Putnička kuća oborila je sve rekorde, po broju ljudi koji su protutnjali kroz nju, po broju ljudi koji su istovremeno boravili u kući (preko 40, čini mi se), a vjerovatno i po broju nacionalnosti koje su je činile. Stan je bio ogroman, ali nas je bilo toliko da bi se i sardine, već naviknute na redukovane prostore, osjećale krajnje klaustrofobično. Ali bilo je lijepo, kao što to može da bude samo u Putničkoj kući. Momci na biciklima iz Argentine, kosooki pobratim Rus iz nekog od plemena iz dalekog Sibira, par iz Poljske što je prestopirao čitavu Evropu, a nakon Grčke imaju namjeru da krenu prema BiH, preciznije Hercegovini, a još preciznije na vodopad Kravice. Ne bi to bilo ništa čudno da samo prije koji mjesec nisu prošli kroz Foču, takođe stopom, u međuvremenu su napravili još koju hiljadu kilometara, da bi se opet vratili praktično u komšiluk. Ukratko, bila je tu čitava zbirka jako neobičnih priča i ja sam bio tu da ih sve upijem.

Kada sam krenuo na Akropolj, znao sam da će to radikalno da se odrazi na moj budžet, iako ne postoji novac kojim može da se izmjeri tolika ljepota i vrijednost. Nije ulaznica puno, 12 evra, ali i to nešto govori o mojoj solventnosti, a kad je čovjek u takvoj situaciji da hoće i jare i pare, a nema ni jedno ni drugo, mora da primijeni znanja stečena, kako bi rekao Zuko Džumhur, u visokoj školi marifetluka. Pa tako na biletarnici pita da li ima neki popust za novinare, pa kad čuje da novinari imaju besplatnu kartu, odmah vadi akreditaciju iz bivših novina, iako u njima ne radi već duže od godinu dana, a i tu akreditaciju napravio je predstavljajući se lažno kao inostrani dopisnik (a ne kao lektor, što je u stvari bio), ali ako mu je ona pomogla da u Aja Sofiju uđe besplatno, da na Akropolj uđe besplatno i da u bog zna koliko drugih muzeja i sličnih institucija uđe besplatno, onda svaka griža savjesti izostaje, a kako i ne bi.

Jednog dana u potrazi za hranom zaputili smo se nasumično tražeći nekakav giros, suvlaki ili bilo šta drugo što bi nam malo olakšalo to lutanje i zašli smo u prazne kvartove koji su izgledali kao napušteni, nigdje nije bilo žive duše, a oko nas je bilo stotine i stotine tetoviranih zidova i postera OXI. Izgledalo je kao da je nekakva pošast poharala neki afrički grad prije samo koji sat, jer je sve davalo utisak kao da je skoro napušteno. Atina, najsjeverniji afrički grad, tako mi je djelovalo tada. Ima nešto nevjerovatno privlačno kad se tako izgubiš u nekom gradu, kao da si upao u nečije dvorište, a njega nema da te uhvati. Hodali smo i hodali i nigdje nismo vidjeli živog insana. Ako je to bila popodnevna drijemka, onda je svakako bila uzrokovana najezdom cece muva.

Iskreno vjerujem da se suština nekog društva ili grada krije u detaljima koji su toliko očigledni da ih ne primijetimo, jer su nam pred očima. To su one sitnice, koje uošte nisu sitnice, ali svima prolaze ispod radara. Vjerujem da se preko tih „sitnica“ može pročitati bar nešto o Grcima. Svaki i svačiji sud o nekom narodu čovjek treba da uzima sa velikom dozom rezerve (a posebno ovaj moj), prije svega zbog toga što je svaki narod čudan spoj još čudnijih suprotnosti i svaka paušalna ocjena na kraju obije se o glavu onome ko bi da jedno takvo mnoštvo kao što je narod pokuša da sabije u neku ograničenu definiciju. U Grčkoj te suprotnosti prosto izbijaju sa zidova. Jedna od tih suprotnosti je odnos prema državi, gdje sa jedne strane imamo stoljetnu tradiciju anarhizma, negiranja svakog boga i gospodara, a sa druge strane imamo veliku privrženost vojsci i državi, čak i monarhiji.

Grčka je u periodu od 1967. do 1974. imala seriju desničarskih vlada, koje se danas zovu Diktatura pukovnika i koje su bile odraz podijeljenosti Grka na dva pola. Često samo jedan pogled može da obuhvati i „ono A na zidovima“ i vojne uniforme kojih ima podosta na ulicama i prodaju se na svakom drugom štandu. Uniforme, vreće za spavanje, noževi, čizme, sve to stoji na ulici, a čim stoji u tolikoj mjeri znači da ima i dosta mušterija koje bi to da kupuju. S druge strane, ni taj anarhizam nije ostao samo na zidovima, već ima čitav jedan kvart koji ljudi zovu anarhističkim. Eksharhija je nastala između 1870. i 1880. i dom je raznih ljevičarskih, anarhističkih i antifašističkih grupa. Zbog toga se u mejnstrim medijima često predstavlja kao grotlo vulkana, kao deveti krug pakla, kao mjesto nastanjeno pojavama sličnim onima sa slika Hijeronimusa Boša.

Kad sam par sedmica prije polaska pročitao odvratno senzacionalistički tekst u „Slobodnoj Dalmaciji“ o njihovom hrabrom novinaru koji se usudio da uđe u taj pakao, gdje navodno ni policajci ne smiju da uđu, bilo mi je jasno šta ću prvo da posjetim kad dođem u Atinu. Kao što to inače biva, ispostavilo se da je Eksharhija jedno krajnje pristojno mjesto, sa brojim kafićima i restoranima, mjesto koje buja od kulturnog života, koncerata, političkih akcija i slično. Tokom čitavog svog boravka tamo (a išao sam svaki dan u centralni park) nijednom se nisam osjetio ni trenutka nesigurno. Ovaj svijet ne možemo i ne smijemo upoznavati preko medija i onaj ko to pokuša da radi zajebaće se u startu. Koristiti novinske napise i televizijske izvještaje kao nepobitne činjenice greška je epskih razmjera i svako ko se uzda u takvo poimanje svijeta ostaće nepovratno osakaćen. Zapravo, ne vjerujte ni meni kad vam ovo pričam, već otiđite tamo i uvjerite se sami.

U centru Eksharhije nalazi se park, a u tom parku živi jedan veliki i lijepi pas. Pas tu ima kućicu i o njemu brinu ljudi koji se tu svakodnevno okupljaju. Kako on ležerno šetka svoje veliko pseće dupe divota je posmatrati, a pogotovo to kako se srodio sa ljudima u parku i oni s njim. Ali jedno veče tu se došetkao jedan čovjek, evidentno pijan, i kada je pas prošao blizu njega, čovjek je krenuo kao da će da udari psa flašom. Pas je počeo da laje, a čovjek je i dalje mahao kao da će da je razbije od njega. Ljudi su pokušavali da ga smire, da mu kažu da mu pas neće ništa, da je pas tu zapravo domaćin i čuvar parka, samo da spusti tu prokletu flašu. On to nije htio da uradi, na kraju je bacio flašu na psa, on ga je otjerao, možda čak i malo ugrizao za nogu i mir se vratio u taj park. To je bila najdramatičnija scena u kvartu „u koji ni policija ne smije da uđe“. Ali nije vijest da je pas ujeo čovjeka.

Zadnjeg dana u Atini hodao sam glavnom pješačkom zonom, onom koja se prostire od Sintagme pa ide do ispod Akropolja, gledao sve te strane butike koji su stajali tu kao u svakoj drugoj pješačkoj zoni od Lisabona do Istanbula i kroz gužvu i gomilu glasova učinilo mi se da čujem poznatu melodiju, ali sam mislio da mi se pričinilo, kao kad čuješ prvi ton neke kompozicije, a u glavi ti se odmota nastavak, ali ovaj put nisam halucinirao, melodija je bila stvarna, bila je bolna i udarila me je nekako podmuklo i neočekivano, kao udarac s leđa u kafanskoj tuči. Shvatio sam da čujem „Tamo daleko“ iz neke tužne harmonike i to je bilo toliko bolno kako samo harmonika može da bude bolna, kao u filmu „Lepa sela lepo gore“, kad u tunelu čuju „Bacila je sve niz rijeku“. Pogledao sam nadesno i vidio starog prosjaka kako svira harmoniku. Pored sebe je imao neku poruku ispisanu na kartonu, od koje sam razumio samo Serbos, a i to je bilo i više nego dovoljno. „Tamo daleko, daleko od mora…“ nisam više mogao da izbacim iz glave, htio sam da ga pitam ko je i šta je, ali mi je neka knedla stajala u grlu pa sam samo istresao ono siće što sam imao u džepu i pobjegao odatle.

Istorija od koje sam pokušao da bar nakratko pobjegnem našla je put do mene kroz gužvu, različite jezike, nadgornjavanje trgovaca, kupoholičara, imigranata i policajaca i jedan rat završen prije sto godina udario me je i zgazio na tom korzou, gdje sam ga najmanje očekivao, jedan pucanj iz Sarajeva je tog vrelog popodneva odjeknuo i u Atini i sve što sam u tom trenutku mogao da radim bilo je da pokušam ignorisati tu knedlu u grlu, koja nije htjela da nestane, suze koje su iz stomaka krenule i slike jednog naroda koji je prije sto godina izgubio trećinu muškaraca da bi samo dvadesetak godina kasnije i one druge dvije trećine dobile svoju šansu da nestanu. Skrenuo sam lijevo, pokušao da se odmaknem od te istorije koja me prati i shvatio da sam ušao u Ulicu Karađorđa Srbina, paralelnu sa tom glavnom pječaškom zonom koja se zove Ermu. Bilo je to kao svojevrsna lekcija da nikad čovjek ne može da pobjegne od sopstvene istorije i da će ga ona stići koliko god se trudio i gdje god bio. A ja nikako da naučim tu lekciju.

• Piše: Boris Maksimović / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 02, 2020. godine