So: Jedini kamen koji čovjek jede

I to sastojak koji se, za razliku od gotovo svega drugog što jedemo, pojavljuje u bukvalno svakoj kuhinji na planeti, bez ijednog poznatog izuzetka - nema naroda, religije ili kulture koja ga je u potpunosti izbacila iz ishrane.

Žudnja koju niko nije morao da nauči

Ono što so izdvaja od drugih ukusa koje volimo - slatkog, gorkog, ljutog - jeste da žudnja za njom nije naučena navika, nego ugrađen, biološki nalog. To je najbolje dokazao američki fiziolog Kurt Rihter tridesetih godina dvadesetog vijeka, kroz niz eksperimenata koji danas spadaju u klasike bihejvioralne fiziologije. Rihter je pacovima hirurški uklonio nadbubrežne žlijezde, izazivajući stanje u kojem tijelo gubi so mnogo brže nego inače, i opasno brzo umire bez nadoknade. Pacovi, bez ikakve prethodne obuke ili iskustva, sami su promijenili ishranu - birajući, od ponuđenih opcija, baš one bogate natrijumom, u količinama dovoljnim da im doslovno spase život. Niko ih nije naučio da to urade. Tijelo je, u najbukvalnijem smislu, znalo šta mu nedostaje.

Kod ljudi mehanizam radi slično, samo suptilnije - organizam reguliše nivo natrijuma u krvi unutar izuzetno uskog raspona, jer je so neophodna za funkcionisanje nerava, kontrakciju mišića i ravnotežu tečnosti u tijelu. Bez nje, doslovno nema života. Upravo ta biološka nužnost objašnjava zašto se so, za razliku od začina koje čovjek dodaje iz zadovoljstva, pojavljuje u ishrani svake ljudske civilizacije koja je ikada postojala.

Mit koji je dao ime platama

Ta ista nezamjenjivost učinila je so i predmetom jedne od najtrajnijih etimoloških legendi na svijetu - priče da je engleska riječ "salary" (plata) nastala od latinskog salarium, navodno iznosa koji su rimski legionari dobijali u obliku soli. Priča zvuči uvjerljivo upravo zato što je so zaista bila dragocjena, a riječ salarium zaista dolazi od "sal", so. Problem je što, kako su istoričari antike više puta utvrdili, nijedan antički izvor ne potvrđuje da su vojnici ikada doslovno dobijali vreće soli umjesto novca. Salarium je najvjerovatnije bio dodatak u novcu, namijenjen kupovini soli uz redovnu platu - slično kao što bi danas neko dobio dodatak za prevoz, ne sam prevoz. Čak ni rimski pisac Plinije Stariji, kojeg mnogi navode kao izvor priče, nikada nije napisao da su vojnici plaćani u soli - samo je primijetio da naziv potiče od važnosti tog proizvoda. Etimologija je, dakle, stvarna. Slika legionara koji prima vreću soli umjesto kovanica je, najvjerovatnije, mit koji se održao jer je prosto predobar da bi se provjeravao.

Kada je porez na so srušio carstvo

Ako je rimski mit o soli bio bezopasan, britanski porez na so u Indiji bio je sve samo ne to. Zakon o soli iz 1882. godine dao je britanskoj kruni potpuni monopol nad proizvodnjom i prodajom soli na indijskom potkontinentu, zabranjujući domaćem stanovništvu da samo proizvodi so, čak i kada je živjelo tik uz more gdje je so doslovno isparavala iz vode. Porez na so je u jednom trenutku činio 8,2 odsto ukupnih poreskih prihoda britanske uprave u Indiji, a najviše je pogađao najsiromašnije - ljude kojima je so, baš zbog te biološke nužnosti o kojoj smo pričali, bila neophodna bez obzira na cijenu.

Mahatma Gandi je 1930. godine, u šezdeset prvoj godini života, krenuo pješice iz ašrama Sabarmati prema obalnom selu Dandi, u pratnji svega sedamdesetak sljedbenika. Dvadeset četiri dana i preko tri stotine osamdeset kilometara kasnije, na obali Arapskog mora, sagnuo se, uzeo šaku prirodno isparene morske soli u ruku, i time prekršio zakon pred očima cijelog svijeta. Taj gotovo simbolično jednostavan gest - čovjek koji uzima so sa plaže na kojoj je oduvijek stajala - pokrenuo je talas građanske neposlušnosti u kojem je do kraja te godine u zatvoru završilo skoro šezdeset hiljada ljudi, i koji se danas smatra jednim od prekretničkih trenutaka na putu ka indijskoj nezavisnosti. Carstvo nije srušio rat niti revolucija. Poljuljao ga je prizor jednog mršavog čovjeka koji uzima so iz mora kojim niko ne bi trebalo da upravlja.

Kamen koji smo prestali da primjećujemo

Danas so u razvijenom svijetu stoji na polici supermarketa za cijenu koju niko ni ne registruje, u kesici koja traje mjesecima za nekoliko dinara, lira ili evra. Teško je, gledajući tu kesicu, zamisliti da je ista supstanca nekada bila dovoljno vrijedna da pokrene legende o platama, dovoljno strateška da je carstva oko nje grade monopole, i dovoljno fundamentalna za ljudski opstanak da je jedan pokret, star svega šaku zemlje, mogao da uzdrma vlast nad čitavim kontinentom. So je, u tom smislu, možda i najbolji podsjetnik na to koliko brzo ljudsko biće zaboravlja vrijednost onoga čega uvijek ima dovoljno - sve dok ga, makar na trenutak, neko ne liši upravo te stvari koja mu je, od samog rođenja, ugrađena u tijelo kao potreba koju ne bira.