Prozor u pakao: Mjesta gdje gasovi tope opremu, a ljudi se ipak vraćaju

Nekoliko mjeseci ranije, kada se prvi put vratio na isto mjesto, otrovni gasovi su mu doslovno rastopili zaštitni štit za lice i respirator. Ipak se vratio.

Ovo nije scena iz naučnofantastičnog filma. Ovo je savremeni oblik avanturizma kojim se bavi šačica ljudi na planeti - profesionalni istraživači, naučnici i, sve češće, turisti spremni da plate kartu za nešto što izgleda kao ulaz u pakao.

Prozor u pakao na jugu Pacifika

Kosman i kanadski istraživač Džordž Kurunis 2015. godine spustili su se dva puta u krater Marum, na ostrvu Ambrim u arhipelagu Vanuatu, jednom od samo sedam mjesta na svijetu gdje postoji stalno, permanentno jezero rastopljene lave. Spust je iznosio oko tri stotine šezdeset pet metara - Kurunis ga je uporedio sa "obrnutim penjanjem na Everest" - niz gotovo vertikalnu, nestabilnu stijenu, uz temperature koje su dostizale i preko hiljadu stepeni Celzijusa, kišu toliko kiselu da je, prema njegovim riječima, mogla da potiče iz akumulatora automobila, i gas koji je razjedao opremu u realnom vremenu.

"Vulkan nam se opirao", opisao je Kurunis iskustvo. "Morali smo da se nosimo sa užasnim vremenom, ogromnom vrućinom od lave, usponom i spustom od četiri stotine metara skoro vertikalne, klizave stijene, kišom toliko kiselom da je mogla doći iz akumulatora, i svakojakim drugim ludilom." Desetak godina ranije, isti Kurunis je bio spušten šezdesetak metara u grotlo vulkana Erta Ale u etiopskoj pustinji Danakil, gdje je pola sata snimao stojeći na tek očvrsnuloj kori iznad jezera lave, u zaštitnom termo-odijelu.

Najveće jezero lave na svijetu, bez ijedne ograde

Dok Marum ostaje tehnički najzahtjevniji poduhvat, planina Njiragongo u Demokratskoj Republici Kongo nudi nešto rjeđe: mogućnost da se, uz vodiče i odgovarajuću dozvolu, do ivice kratera popnete sopstvenim nogama, bez specijalizovane alpinističke opreme. Njiragongov krater krije najveće lavno jezero na planeti - toliko veliko da bi, prema riječima naučnika koji ga proučavaju, u njega stali svi ostali svjetski lavni bazeni zajedno, uz dosta preostalog prostora.

Uspon traje oko pet sati i pet kilometara, a vodiči teren opisuju kao "groblje dronova" - gotovo svaki pokušaj da se vulkan snimi iz vazduha završi padom uređaja usljed vrućine i turbulencije. Na samom vrhu nema nikakvih barijera ili ograda prema grotlu, a jedan posjetilac je prije nešto više od decenije poginuo padom unutra. Ipak, upravo ta kombinacija dostupnosti i opasnosti, čini se, čini Njiragongo jednim od najpriželjkivanijih vulkanskih iskustava na svijetu za ozbiljne avanturiste.

Dvoje koji su vulkane voljeli više od sopstvenih života

Nijedna priča o fascinaciji vulkanima ne može zaobići Katju i Morisa Krafta, francuski bračni par vulkanologa čiji je zajednički život, i zajednička smrt, postao predmet dokumentarnog filma "Fire of Love" iz 2022. godine. Upoznali su se na Univerzitetu u Strazburu, vjenčali 1970. godine, i narednih dvadeset godina proveli putujući od jedne erupcije do druge - ona kao fizičarka i hemičarka, on kao geolog - dokumentujući vulkane fotografijom i filmom na način koji dotad nije postojao.

Moris je jednom izjavio da, kada umre, želi da to bude "na ivici vulkana". Katja je dodala da bi, ako bi on prvi poginuo, željela da bude tačno iza njega u tom trenutku. Oboje su dobili tačno ono što su željeli: 3. juna 1991. godine, dok su posmatrali erupciju planine Unzen u Japanu, piroklastični tok - oblak usijanog gasa i pepela koji se kreće brzinom automobila na autoputu - usmrtio je oboje, zajedno sa američkim vulkanologom Harijem Glikenom i četrdesetak vatrogasaca i novinara koji su se zatekli u blizini.

Oprema koja razdvaja avanturu od samoubistva

Ono što razdvaja ozbiljne istraživače od katastrofe nije hrabrost, već oprema i poznavanje terena. Zaštitna termo-odijela za približavanje lavi prave se od aluminizovanog stakloplastičnog omotača sa unutrašnjom oblogom od vatrostalnog materijala nomeks, sposobnog da izdrži kratkotrajno izlaganje temperaturama i preko hiljadu stepeni. Uz odijelo idu i respiratori sa filterima za sumporne gasove, pozlaćeni vizir koji odbija toplotno zračenje, i oprema za penjanje dovoljno čvrsta da izdrži spuštanje niz stotine metara nestabilne vulkanske stijene.

Čak i uz svu tu opremu, margina za grešku ostaje tanka. Toksični gasovi mogu rastopiti opremu za minute, kao što se dogodilo Kosmanu; vrelina može izazvati trenutne opekotine ako se zaštitno odijelo makar i kratko probije; a sam teren, sastavljen od nestabilne, tek očvrsnule stijene, ne oprašta nepažnju na isti način na koji to čine planine bez vulkanske aktivnosti.