Hodao 28 godina do kuće: Šta je Karl Bušbi naučio na najdužem putu

„Je li to sve? Je li gotovo?“, našalio se Karl Bušbi kad je u ponedjeljak, 2. novembra, izašao na binu na trgu Queen Victoria u Hullu, ispred nekoliko stotina ljudi, među kojima su bili mnogi bivši vojnici. Dočekala ga je gradonačelnica Maria Coward, a on je izgledao kao čovjek koji ne vjeruje da je zaista stigao.

To pitanje nije bilo samo šala. Prema ExplorersWebu, od prvih 26 godina ekspedicije oko 13 je zaista proveo hodajući. Ostatak je otišao na vize, novac, pandemiju i čekanje.

Dva pravila i jedna kuća

Bušbi je, bivši padobranac 3. bataljona britanskog Padobranskog puka, 1. novembra 1998. krenuo iz Punta Arenasa, na jugu Čilea, s planom da za 12 godina pješke stigne do kuće svoje majke u Hullu. Imao je samo dva pravila: ne koristiti nikakav prevoz i ne vraćati se kući dok ne završi. Pauze nisu bile zabranjene, pa je poslije svake nastavljao tačno s mjesta gdje je stao. Britanski mediji pišu da je počeo s budžetom od svega 280 funti.

Pravila su djelovala jednostavno. Zapravo su postala sistem u kojem je svaka prepreka tražila zaobilaznicu koja ne krši slovo pravila.

Džungla, led i pasoš

Prvi veliki ispit bio je Darien, džungla između Kolumbije i Paname. Prelazak je trajao dva mjeseca, a uključivao je i 18 dana pritvora u Panami. Sredinom 2000-ih stigao je do Aljaske i u martu 2006. s Francuzom Dimitrijem Kiferom prešao zaleđeni Beringov moreuz, 14 dana po lomljenom ledu koji se neprestano pomjerao. Rusi su ih na kraju priveli zato što nisu ušli kroz zvanični granični prelaz.

Tu je počelo ono što će obilježiti ostatak puta: Rusija mu je dozvoljavala boravak od najviše 90 dana u svakih 180, pa je morao stalno da izlazi iz zemlje. Poslije 2008. ostao je bez sponzora i godinama čekao u Meksiku. Kad su mu 2012. odbili vizu, a 2013. dobio petogodišnju zabranu ulaska, uradio je nešto što rijetko ko bi smislio: pješke je prešao 4.800 kilometara od Los Angelesa do ruske ambasade u Vašingtonu, u znak protesta. Zabrana je 2014. ukinuta. To je valjda jedina peticija u istoriji napisana đonovima.

Rupe u pravilima

Poslije Rusije slijedila je Mongolija, Gobi s kamilama i nesloga u grupi, pa Kina i Srednja Azija. Put je zastao pred Iranom, jer vize nije bilo, a uz to je stigla pandemija. Bušbi je sačekao u Meksiku, gdje je tokom godina provodio većinu pauza. Pravila ne zabranjuju čekanje na drugom mjestu, samo da se bilo koji dio puta pređe prevozom.

Rješenje je bilo neočekivano za čovjeka koji je godinama samo hodao: u oktobru 2024. s Angelom Maxwell preplivao je 288 kilometara Kaspijskog mora, od Kazahstana do Azerbejdžana. Plivali su tri sata ujutro i tri poslijepodne tokom 32 dana, od kojih je 27 bilo plivanja, a spavali su na pratećim brodovima. Bušbi je tada priznao da nije plivač i da ne voli plivanje. Britanski mediji dodaju da je jednom našalio kako bi mu bilo draže da uzima taoce nego da pliva preko Lamanša.

Dogodilo se upravo to. Eurotunnel (GetLink) odbio je njegov zahtjev da pješke prođe servisnim tunelom ispod Lamanša, jer bi zatvaranje tunela na 15 sati ili duže ugrozilo bezbjednost i održavanje. Francuska ne dozvoljava plivanje preko Lamanša iz Francuske ka Britaniji. Bušbi je ipak preplivao, u odijelu za ronjenje i u više etapa, i početkom oktobra stigao na plažu kod Dovera. Prvi put poslije 28 godina stajao je na britanskoj zemlji. Do Hulla je preostalo oko 400 kilometara pješke.

Za čitaoce u regionu zanimljiv je i evropski dio: poslije Istanbula, gdje mu je izuzetno dozvoljeno da pješke pređe most 15. jula preko Bosfora, prošao je Bugarsku, Rumuniju, Mađarsku, Austriju, Slovačku, Njemačku, Belgiju i Francusku. Zbog pravila o 90 dana boravka u 180 u Šengenu, usred Evrope je morao da leti u Meksiko i da se vrati. Isto pravilo važi i za svakog građanina regiona koji putuje po Evropi.

Kuća

U Hullu ga je čekala majka, kuća iz koje je otišao i sin Adam, koji je imao osam godina kad je otac otišao. Prema Wikipediji, rijetko su se viđali, a Adam mu se samo nakratko pridružio na hodu kroz SAD 2014. Bušbi je prije koji mjesec rekao da se boji da neće prepoznati zemlju: otišao je dok je Tony Blair bio premijer, a od tada je bilo više od pet njegovih nasljednika.

Zahvalio se svima koji su mu pomogli na putu, od običnih ljudi do vlada, jer je, kako je rekao, cijeli put bio moguć samo uz pomoć drugih. Ono što je počelo kao lična avantura završilo je kao priča o zajedničkom poduhvatu.

Najteže pravilo ekspedicije bilo je ono posljednje, koje nije pisalo nigdje: znati kad stati.