![[object Object]](https://api.hedonistmagazine.net/storage/images/2026/11/d83c3d18-3d5f-4629-a18d-1d4d802a58df.webp)
Jedanaest minuta sedmično, tvrde podkasteri. Šta zapravo kažu studije, gdje se krije opasnost i zašto su rijeke regiona posebna priča.
Jedanaest minuta sedmično. Taj broj danas stoji u podkastima, na ambalaži i u opisima kada za led, kao “minimalna doza” hladnoće. U studiji iz koje potiče nije bio preporuka nego prosjek: toliko su u hladnoj vodi provodila sedmorica ili osmorica mladih Danaca koji su se već godinama kupali zimi.
Studija Susanne Søberg s Univerziteta u Kopenhagenu, objavljena 2021. u časopisu Cell Reports Medicine, poredila je iskusne zimske plivače s osam kontrolnih ispitanika. Plivači su imali niži temperaturni prag i jače stvaranje toplote pri hlađenju, ali, na iznenađenje autora, ne aktivnije smeđe masno tkivo. Sami autori ističu ograničenja: mali uzorak, samo muškarci i nemogućnost da se dokaže uzročnost. Brojke od 11 minuta hladnoće i 57 minuta saune bile su opis onoga što su plivači radili, ne propisana doza.

To je dobar uvod u cijelu priču: nauka o hladnoj vodi zasad je tanja od priče o njoj.
Najpotpunija analiza, objavljena u januaru 2025. u časopisu PLOS ONE (Cain i saradnici, Univerzitet Južne Australije), obuhvatila je 11 studija sa 3.177 učesnika. Zaključci su skromni: stres je bio niži, ali samo oko 12 sati nakon uranjanja. Kratki hladni tuševi od 20, 60 ili 90 sekundi donijeli su blago bolje ocjene kvaliteta života, ali je efekat nestao poslije tri mjeseca. Nađen je i privremeni porast upalnih markera, a za raspoloženje i imunitet “veoma malo dokaza”.
U septembru 2026. berlinski Charité objavio je novu meta-analizu u časopisu Frontiers in Physiology: 13 studija, 4.105 učesnika. Procjene su uglavnom išle u korist hladne vode kad su posrijedi depresivni simptomi, stres i raspoloženje, ali sa širokim intervalima pouzdanosti, koji su se smanjivali kad su uzete samo kontrolisane studije. Za anksioznost nema dokaza o dosljednoj koristi. Većina studija imala je visok rizik od pristrasnosti, pa autori zaključuju da se hladna voda ne treba smatrati samostalnim tretmanom psihijatrijskih poremećaja.
Zanimljiva je i napomena autora da hladna voda možda ne djeluje kao lijek nego kao praksa u kojoj se prepliću izazov, savladavanje straha, priroda i pripadnost grupi. Po jednoj studiji uključenoj u analizu, uranjanje u more izaziva veće poboljšanje raspoloženja nego u laboratoriji.

Mjerljivo i zagarantovano ostaje malo toga: nešto bolji san i manje bolovanja u pojedinim studijama.
Dok se rasprava vodi o benefitima, rizik je dobro poznat i nije u onome što većina ljudi misli. U hladnoj vodi ljude najčešće ne ubija hipotermija, koja traje satima, nego reakcija “hladnog šoka” u prvim sekundama i minutima. Refleks udisaja može biti nehotični udah od dva do tri litra, nakon čega slijedi hiperventilacija koja traje jedan do tri minuta. Ako je glava pod vodom, to znači davljenje. Zato osoba može da se utopi dok joj je temperatura tijela gotovo normalna.
Kardiolog dr Marko Vuleta, koji je u januaru za N1 pisao o plivanju za Časni krst, dodaje srčani aspekt: pritisak naglo skoči, krvni sudovi se stežu, a kod osoba sa predispozicijom mogu se javiti aritmije. Mlađi i utreniraniji ljudi to dobro podnose, ali rizik je veći kod hipertenzije, koronarne bolesti, srčane slabosti, aritmija i kod ljudi koji su neaktivni, a žele “da izguraju” jedan dan adrenalinom. Njegove najčešće greške: ulazak bez pripreme, nenaspavanost, alkohol i ignorisanje simptoma.
Dobra vijest je da se hladni šok smanjuje ponavljanim izlaganjem. To je jedina adaptacija koja je dobro dokumentovana, i zato iskusan plivač ima mnogo lakši prvi minut od početnika. Plivanje jednom godišnje bez pripreme je, kaže dr Vuleta, više simboličan događaj nego zdravstveni benefit.

Naša verzija kulta ledenog kupanja stara je koliko i kalendar. Na Bogojavljenje, 19. januara, hiljade ljudi u Srbiji i Republici Srpskoj uskaču u rijeke i jezera da plivaju za Časni krst. U Banjaluci litija ide do Gradskog mosta Patre kod Kastela, gdje se krst spušta u Vrbas, a najhrabriji plivaju za njim. U Prijedoru se skače u Sanu čija je temperatura tek nešto iznad nule, u Pirotu je jedne godine voda imala četiri stepena uz minus četiri vazduha, a u Zemunu je jednom prilikom plivalo 242 ljudi pri temperaturi Dunava od oko jedan stepen.
Tradicija je organizovana na način koji zdravstveni stručnjaci podrazumijevaju kao uslov: plivanje je kratko (simboličnih 33 metra, za Hristove godine), a na obali su volonteri, policija i ronioci. Kako piše dr Vuleta, organizovana manifestacija s medicinskom ekipom neuporedivo je bezbjednija od samostalnog plivanja.
Taj kontrast je suština. Ledeno kupanje u okviru ritualа sa roniocima i medicinskom pomoći nije isto što i odlazak sam na rijeku u februaru, jer rijeka nije bazen: struja, dubina i temperatura se mijenjaju, a pomoć nije na dohvat ruke. Savjet je isti kao i u medicinskim izvorima: nikad sam, kratko, bez alkohola, a po izlasku odmah suva odjeća, kapa i topao napitak.
Hladna voda vjerovatno ne radi ono što se prodaje, ali radi nešto drugo: uči nas da u prvih šezdeset sekundi ne paničimo. To je jedina adaptacija koju nauka zasad dobro dokumentuje i jedina koja se ne može preskočiti.
Kult ledenog kupanja ne počiva na dokazima, nego na iskustvu: izazov, zajednica, osjećaj da smo preživjeli nešto. To nije malo. Samo ne treba brkati osjećaj s dozom.