Zmaj iz hercegovačkih pećina: Životinja koja godinama može bez hrane

Istraživači su osam godina redovno ronili na istom lokalitetu, bilježili i ponovo pronalazili označene jedinke, a većina ih je za nekoliko godina promijenila mjesto za manje od deset metara. Priča zvuči kao opis kamena, a govori o najdugovječnijem vodozemcu na svijetu: čovječjoj ribici.

Čovječja ribica, ili proteus (Proteus anguinus), jedini je isključivo pećinski kičmenjak Evrope. Naraste do dvadesetak, najviše tridesetak centimetara, a teži petnaestak do dvadeset grama. Koža joj nema pigmenta, pa je ružičasta zbog krvnih sudova koji se probijaju ispod providne površine, i upravo je ta boja, nalik na ljudsku kožu, dala ime „ribici". Oči su joj nerazvijene i prekrivene kožom, ali još osjećaju svjetlost, a na prednjim nogama ima tri prsta, na zadnjim dva. Živi u podzemnim vodama dinarskog krša, od Soče kod Trsta, preko Slovenije i Hrvatske, do Hercegovine.

Mladunci zmaja koje je izbacila poplava

Prvi ju je u pisanom obliku 1689. spomenuo Janez Vajkard Valvasor, u djelu Slava vojvodine Kranjske. Zabilježio je da bi poslije velikih kiša podzemne vode izbacile čudna, bljedolika stvorenja i da su ih ljudi smatrali mladuncima pećinskog zmaja. Oko Postojnske jame vjerovalo se da je topao vazduh koji izlazi iz ponora zmajev dim. Naučni opis i ime objavio je 1768. Josephus Nicolaus Laurenti, i to uz grešku: nije znao odakle primjerak potiče, pa je kao stanište pogrešno naveo Cerkničko jezero, a rod je nazvao Proteus, po grčkom bogu mora koji je umio da mijenja oblik. Ironija je u samom imenu: životinja nazvana po bogu koji je mijenjao oblik do kraja života ostaje u obliku larve, jer odrasla ribica i dalje nosi vanjske škrge.

Legenda o zmaju potiče iz Kranjske, ali isti krš koji ju je rodio proteže se do Hercegovine, a ribica njime plovi cijelim putem.

Osam godina, ili deset

Najčešće ponavljana tvrdnja o čovječjoj ribici glasi da može deset godina bez hrane, i tu brojku navodi, između ostalih, Zoološko društvo Londona. Stručna literatura je opreznija, ali ne manje zapanjujuća: u radovima o njenom metabolizmu, koji se pozivaju na studiju iz 2001. godine, navodi se da gladovanje podnosi od osamnaest do devedeset šest mjeseci, dakle i do osam godina, bez znakova bolesti, a slovenački biolozi sa Biotehničkog fakulteta u Ljubljani govore o do osam godina. Tajna je u sporosti. U laboratoriji je nakon osamnaest mjeseci gladovanja ribici nestala otprilike polovina zaliha glikogena u jetri i četvrtina masti, a ona je nastavila da živi. To je cijena života u vodama u kojima hrane gotovo da nema: naučila je da troši skoro ništa.

Stotinu godina bez žurbe

Ta sporost ima svoju računicu u godinama. Francuski biolog Yann Voituron i saradnici analizirali su više od pedeset godina evidencije jedne kolonije od oko četiri stotine ribica u istraživačkoj stanici CNRS-a u Moulisu i izračunali da čovječja ribica može doživjeti više od sto godina, uz prosječan životni vijek odrasle jedinke od oko 68 godina. Polno sazrijeva tek poslije petnaeste godine, a ženka u prosjeku snese oko trideset pet jaja svakih dvanaest i po godina. Drugi dugovječni vodozemci ni približno ne stižu do tih brojki: japanski džinovski daždevnjak živi do pedeset pet godina, afrička bikovska žaba do četrdeset pet, obična krastača do četrdeset. Zagonetka ostaje otvorena: autori studije ističu da proteus dovodi u pitanje uobičajene teorije starenja, zbog čega ga smatraju obećavajućim modelom za proučavanje mehanizama koji kod kičmenjaka sprječavaju starenje. Njegov genom, procijenjen na oko 50 milijardi baznih parova, šesnaestak je puta veći od ljudskog.

Lovac koji ne vidi

U apsolutnoj tami ribica se oslanja na ostala čula. Mirisom i ukusom prati plijen, sluh joj je dovoljno razvijen da registruje pokrete vode, a ima i elektroreceptore kojima hvata slaba električna polja živih bića; postoje i indicije da se orijentiše prema Zemljinom magnetnom polju. Koža joj nije bijela zato što ne bi umjela da stvara pigment: izložena svjetlu, počinje da tamni, kao da samo čeka razlog. U Beloj krajini u Sloveniji 1986. pronađen je i crni proteus, tamnije kože, opisan kao zasebna podvrsta, Proteus anguinus parkelj.

Razmnožavanje ribice u prirodi niko nikada nije posmatrao, a ni u zatočeništvu nije često viđeno. Zato je 2016. u Postojnskoj jami zavladalo uzbuđenje: ženka u akvarijumu snijela je jaja, prvo je primijećeno 30. januara, a 30. maja u 10:48 izlegla se prva beba, tačno četiri mjeseca poslije.

Adresa u Hercegovini

Kod nas ribica živi pod Popovim poljem, kraškim poljem dugim oko šezdeset pet kilometara kroz koje teče Trebišnjica, jedna od najvećih ponornica na svijetu. Njena najpoznatija adresa je pećina Vjetrenica kod Zavale, u opštini Ravno, upisana 26. jula 2024. na UNESCO-vu Listu svjetske baštine, kao prvo samostalno prirodno dobro Bosne i Hercegovine. Sedam kilometara kanala, 135 jezera, stalnih 11 stepeni i više od dvije stotine životinjskih vrsta, od kojih oko devedeset živi isključivo pod zemljom, među njima i jedini podzemni cjevasti crv na svijetu, Marifugia cavatica, čine je jednim od najbogatijih pećinskih staništa na planeti, a proteus je njen najpoznatiji stanovnik.

vog ljeta, dok je južna Hercegovina podnosila četrdeset stepeni, pećina je postala utočište i za ljude. Prema riječima direktora javne ustanove Vjetrenica Davora Bakovića, više od polovine prošlogodišnjih oko 21.000 posjetilaca stiglo je u ljetnjim mjesecima, a grupe su ograničene na najviše osamdeset ljudi odjednom. Zato u Vjetrenicu treba ići sa jaknom, bez obzira na sezonu.

Najranjivija nepokretnost

Istraživači koji su pratili hercegovačku populaciju zaključili su da upravo ta ekstremna vezanost za mjesto, uz sporo razmnožavanje, čini proteusa veoma ranjivim i osjetljivim pokazateljem ljudskih zahvata u staništu. Na crvenoj listi IUCN-a vodi se kao ranjiva vrsta, a u Sloveniji je zakonom zaštićena još od 1922. godine. Ako se kvalitet podzemne vode promijeni, ribica ne može da pobjegne tamo gdje je bolje: naučila je da ostane, i to joj je godinama odlično funkcionisalo, sve dok voda oko nje ne počne da se mijenja.

Legenda iz sedamnaestog vijeka tražila je zmaja koji bi iz dubine izašao na površinu. Stvarnost je dala nešto neobičnije: životinju koja je dubinu izabrala jednom za svagda i koja bi, ako joj ostavimo mir i čistu vodu, mogla da je čeka još stoljeće.