Planina koja još krije tajnu: Šta se zaista dogodilo na prevoju Djatlov? (2)

Neke od tih teorija oslanjaju se na nauku i poznate prirodne procese. Druge proizlaze iz nepotpunih dokaza, hladnoratovske atmosfere i brojnih nejasnoća u sovjetskoj istrazi. Treće pripadaju svijetu legende i popularne kulture, ali su upravo zbog svoje neobičnosti doprinijele da slučaj postane globalna misterija.

Koliko god neke od njih danas djelovale nevjerovatno, gotovo svaka ima razlog zbog kojeg je nastala.

Teorija lavine

Najstarije i najčešće pominjano objašnjenje jeste da je planinare probudila mala lavina ili opasnost od njenog nastanka.

Na prvi pogled, ova teorija djeluje sasvim logično. Ukoliko je snijeg počeo kliziti prema šatoru, iskusni planinari znali bi da nemaju vremena za razmišljanje. Umjesto da pokušavaju izaći kroz jedini ulaz zatrpan snijegom, mogli su noževima presjeći platno i odmah pobjeći niz padinu. To bi objasnilo zbog čega su izašli gotovo bez opreme i zašto su se udaljili od mjesta koje im je predstavljalo jedini zaklon.

Međutim, ubrzo su se pojavili ozbiljni prigovori.

Spasioci nisu pronašli klasične tragove velike lavine. Šator nije bio smrvljen pod ogromnom količinom snijega, a stubovi su uglavnom ostali uspravni. Tragovi stopala bili su očuvani gotovo kilometar i po niz padinu, što bi bilo teško očekivati da je područjem upravo prošla velika masa snijega.

Osim toga, nagib padine na kojoj je bio podignut šator nije odgovarao terenu na kojem se najčešće događaju klasične lavine.

Zbog svega toga, decenijama je veliki broj istraživača odbacivao ovu mogućnost.

Ipak, posljednjih godina teorija je doživjela svojevrsnu rehabilitaciju. Naučnici sa švajcarskog instituta za proučavanje snijega i stručnjaci koji su učestvovali u analizama koristili su savremene kompjuterske modele kako bi pokazali da nije bila potrebna velika lavina. Dovoljna je mogla biti relativno mala ploča zbijenog snijega koja se, nekoliko sati nakon što su planinari iskopali mjesto za šator, odvojila i pritisnula njegov bočni dio.

Takav događaj mogao je izazvati osjećaj neposredne opasnosti, natjerati grupu da hitno napusti šator i objasniti neke od teških unutrašnjih povreda.

Međutim, ni ova verzija ne daje odgovore na sva pitanja.

Katabatski vjetrovi

Druga prirodna teorija posljednjih godina privukla je veliku pažnju meteorologa.

Riječ je o katabatskim vjetrovima, izuzetno snažnim hladnim strujama vazduha koje se velikom brzinom obrušavaju niz planinske padine. Takvi vjetrovi poznati su na Antarktiku, Grenlandu i u pojedinim planinskim područjima svijeta, gdje mogu dostići orkansku jačinu.

Prema ovoj teoriji, grupa se tokom noći našla usred izuzetno snažnog udara vjetra koji je proizvodio zastrašujuće zvuke i ozbiljno prijetio da odnese šator.

U takvim okolnostima planinari su možda procijenili da je sigurnije privremeno se povući prema šumi, gdje bi pronašli zaklon među drvećem, a zatim se vratiti kada se vrijeme smiri.

Ova teorija dobro objašnjava zašto tragovi stopala ne pokazuju paničan bijeg. Ukoliko nisu bježali od neposredne opasnosti već su pokušavali napraviti privremeni manevar, njihovo relativno mirno kretanje ima više smisla.

Ipak, ostaje otvoreno pitanje zbog čega bi tako iskusni planinari napustili šator bez gotovo ikakve odjeće ako su očekivali da će se brzo vratiti.

Tajna vojna testiranja

Možda nijedna teorija nije toliko dugo zaokupljala javnost kao ona o tajnim vojnim eksperimentima.

Treba imati na umu istorijski kontekst. Godina je 1959. Hladni rat nalazi se na vrhuncu. Sovjetski Savez razvija nove rakete, avionsku tehnologiju i različite vojne projekte, od kojih su mnogi strogo povjerljivi.

U takvoj atmosferi nije bilo teško povjerovati da su planinari slučajno dospjeli na područje tajnog vojnog testiranja.

Ovu teoriju dodatno su podgrijale izjave pojedinih svjedoka koji su tih dana navodno posmatrali neobične narandžaste svjetlosne kugle na nebu iznad sjevernog Urala. Pojedini dokumenti takođe potvrđuju da su u širem području u različitim periodima izvođena određena vojna ispitivanja.

Pristalice ove teorije smatraju da je neka eksplozija, udarni talas ili eksperimentalno oružje natjeralo planinare da napuste šator.

Međutim, za takvu tvrdnju nikada nisu pronađeni čvrsti dokazi. Na mjestu tragedije nisu otkriveni ostaci eksploziva, krateri niti tragovi požara koji bi ukazivali na detonaciju velikih razmjera.

Pad rakete

Slična prethodnoj jeste teorija da je u blizini pao dio rakete ili vojnog projektila.

Poznato je da su u Sovjetskom Savezu pojedini raketni programi koristili udaljena područja za testiranja, pa nije bilo nemoguće da ostaci letjelica završe na planinskom području.

Takav događaj mogao bi objasniti svjetlosne pojave koje su opisivali pojedini svjedoci, ali ni ovdje postoji isti problem.

Nisu pronađeni ostaci rakete niti fizički tragovi udara koji bi potvrdili ovu hipotezu.

Zbog toga većina istoričara smatra da ona ostaje zanimljiva mogućnost, ali bez ozbiljne dokazne osnove.

Tajno oružje

Tokom godina pojavila se i ideja da su planinari postali žrtve eksperimentalnog oružja.

Pominjani su infrazvučni talasi, nepoznata eksplozivna sredstva, pa čak i oružje koje izaziva dezorijentaciju i paniku.

Posebno je popularna bila teorija o infrazvuku. Prema njoj, snažni vjetrovi mogli su stvarati zvučne talase veoma niske frekvencije koje ljudsko uho ne registruje svjesno, ali koji navodno mogu izazvati osjećaj straha, tjeskobe i dezorijentacije.

Iako je ova ideja dugo privlačila pažnju javnosti, većina stručnjaka danas smatra da nema dovoljno eksperimentalnih dokaza koji bi pokazali da infrazvuk može izazvati ponašanje kakvo su pokazali članovi ekspedicije.

Teorija je zanimljiva, ali ostaje više predmet spekulacija nego nauke.

KGB i tajni agenti

Jedna od najpoznatijih teorija govori da planinari uopšte nisu bili slučajne žrtve.

Prema toj verziji događaja, među članovima ekspedicije nalazili su se ljudi povezani sa sovjetskim bezbjednosnim službama ili su učestvovali u tajnoj operaciji razmjene povjerljivih materijala sa stranim agentima.

Kada je operacija krenula po zlu, svi svjedoci navodno su uklonjeni.

Ova teorija posebno se oslanja na činjenicu da su pojedini dijelovi istražnog dosijea dugo bili nedostupni javnosti, kao i na radioaktivnost pronađenu na dijelu odjeće.

Međutim, većina dokumenata koji su kasnije postali dostupni nije potvrdila postojanje takve zavjere. Radioaktivnost je imala vjerovatna civilna objašnjenja, a ne postoje pouzdani dokazi da je iko od planinara bio tajni agent.

Teorija i dalje fascinira ljubitelje špijunskih priča, ali ozbiljna istorijska istraživanja nisu pronašla čvrstu potvrdu.

Mansi narod

Od samog početka istrage pod sumnjom su se našli pripadnici naroda Mansi, autohtonog stanovništva tog dijela Urala.

Pretpostavljalo se da su planinari možda narušili sveto područje ili lovišta, nakon čega su ih lokalni stanovnici napali.

Međutim, istraga je ovu mogućnost vrlo brzo odbacila.

Na mjestu događaja nisu pronađeni tragovi borbe, dodatni otisci stopala niti bilo kakvi dokazi koji bi ukazivali na prisustvo drugih ljudi.

Štaviše, pripadnici naroda Mansi aktivno su učestvovali u potrazi za nestalim planinarima i pomagali istražiocima da se snađu u izuzetno nepristupačnom terenu.

Danas se ova teorija smatra praktično odbačenom.

Jeti

Ako postoji teorija koja je incident na prevoju Djatlov uvela u svijet popularne kulture, onda je to priča o Jetiju.

Njeno porijeklo prilično je neobično.

Na jednoj od fotografija koje su planinari napravili tokom ekspedicije vidi se tamna ljudska figura u daljini. Iako je riječ o fotografiji veoma lošeg kvaliteta, pojedini autori tvrdili su da prikazuje nepoznato humanoidno biće.

Kasnije su tome dodate priče o neobičnim povredama, navodnim tragovima i misterioznim okolnostima smrti.

U stvarnosti, većina istraživača smatra da fotografija najvjerovatnije prikazuje jednog od članova ekspedicije ili optičku varku izazvanu kvalitetom snimka.

Nijedan drugi dokaz nikada nije ukazivao na prisustvo bilo kakvog nepoznatog bića.

NLO

Slično je i sa teorijom o vanzemaljcima.

Neobične svjetlosne pojave na nebu, hladnoratovska tajnovitost i nedostatak jasnog objašnjenja bili su dovoljno plodno tlo da se razviju priče o neidentifikovanim letećim objektima.

Tokom narednih decenija brojni dokumentarci, knjige i televizijske emisije upravo su ovoj teoriji posvetili veliku pažnju.

Međutim, ni za nju ne postoje materijalni dokazi.

Astronomi i istoričari danas smatraju da su svjetlosti koje su viđene iznad Urala vjerovatno bile povezane s prirodnim atmosferskim pojavama ili udaljenim vojnim aktivnostima koje nisu imale direktne veze sa tragedijom.

Šta danas djeluje najvjerovatnije?

Poslije više od šezdeset godina istraživanja, većina ozbiljnih istraživača slaže se u jednom: nijedna spektakularna teorija nije dobila uvjerljive dokaze.

Ne postoje pouzdani pokazatelji da su planinare ubili tajni agenti, nepoznata bića ili posjetioci iz svemira. Još manje dokaza postoji za tvrdnje o skrivenim zavjerama koje bi objasnile svaki detalj ovog slučaja.

Istovremeno, potpuno jednostavno objašnjenje takođe ne postoji.

Danas se kao najozbiljnije mogućnosti izdvajaju kombinacija prirodnih faktora. Mala pločasta lavina ili urušavanje snježnog pokrivača, snažni vjetrovi, ekstremna hladnoća, dezorijentacija u mraku i niz odluka donesenih pod pritiskom mogli su pokrenuti lanac događaja iz kojeg više nije bilo povratka.

Ipak, ni takav scenario ne odgovara na svako pitanje. Upravo zato će incident na prevoju Djatlov vjerovatno još dugo ostati predmet istraživanja, rasprava i novih naučnih analiza.

A upravo jedna od tih analiza, sprovedena više od šest decenija nakon tragedije, pokušala je ponuditi do sada najuvjerljivije objašnjenje.

Da li je misterija konačno riješena?

Gotovo od trenutka kada je istraga zvanično završena, slučaj sa prevoja Djatlov počeo je da živi vlastitim životom. Svaka nova generacija istraživača pokušavala je pronaći odgovor koji je promakao njihovim prethodnicima. Objavljivane su knjige, snimani dokumentarni i igrani filmovi, nastajali su naučni radovi, organizovane nove ekspedicije, a arhivska dokumentacija decenijama je predstavljala predmet interesovanja istoričara, forenzičara, geologa, meteorologa i ljubitelja neriješenih misterija širom svijeta.

Dugo vremena ozbiljnim istraživanjima najveću prepreku predstavljala je činjenica da veliki dio dokumentacije nije bio lako dostupan javnosti. Sovjetske vlasti zatvorile su istragu već u maju 1959. godine uz zaključak da je planinare usmrtila „spontana sila prirode koju ljudi nisu mogli savladati“, formulaciju koja nije objašnjavala gotovo ništa. Pojedini dokumenti ostali su nedostupni decenijama, što je dodatno hranilo sumnje da država nešto skriva.

Tek nakon raspada Sovjetskog Saveza počelo je postepeno otvaranje arhiva. Istraživači su dobili pristup originalnim fotografijama, dnevnicima, obdukcionim nalazima i zapisnicima sa mjesta događaja. Mnoge teorije koje su godinama kružile internetom tada su izgubile na uvjerljivosti. Pokazalo se da pojedini „misteriozni dokazi“ nikada nisu ni postojali ili su tokom godina bili pogrešno interpretirani.

Ipak, ni nova dokumentacija nije dala konačan odgovor.

Zbog toga je 2019. godine rusko državno tužilaštvo odlučilo da ponovo razmotri slučaj. Istraga je ovog puta bila znatno uža nego što su mnogi očekivali. Umjesto razmatranja desetina različitih teorija, fokus je stavljen isključivo na prirodne uzroke. Nakon dodatnih analiza zaključeno je da su planinari najvjerovatnije stradali usljed lavine ili sličnog snježnog odrona koji ih je natjerao da hitno napuste šator, nakon čega su ih ekstremna hladnoća i nepovoljni vremenski uslovi doveli do smrti.

Takav zaključak nije zadovoljio sve.

Najveći problem ostajao je isti kao i prethodnih šezdeset godina. Mnogi stručnjaci i dalje su smatrali da teren na kojem je bio podignut šator nije dovoljno strm za klasičnu lavinu. Takođe, spasioci nisu pronašli karakteristične tragove velikog snježnog odrona, pa se činilo da zvanično objašnjenje ponavlja stare zaključke bez novih dokaza.

Odgovor je, paradoksalno, stigao iz sasvim drugog dijela Evrope.

Godine 2021. tim naučnika sa Švajcarskog saveznog instituta za istraživanje snijega i lavina (SLF), u saradnji sa istraživačima iz drugih zemalja, objavio je studiju koja je privukla ogromnu pažnju stručne javnosti. Umjesto da pokušaju dokazati postojanje velike lavine, istraživači su postavili drugačije pitanje.

Šta ako lavina uopšte nije bila velika?

Koristeći savremene računarske simulacije, modele kretanja snijega i podatke o konfiguraciji terena, pokušali su rekonstruisati uslove koji su vladali na planini Holatčahl tokom noći između 1. i 2. februara 1959. godine.

Njihov zaključak bio je iznenađujuće jednostavan.

Prilikom postavljanja šatora planinari su morali iskopati dio snježne padine kako bi napravili ravnu površinu za kamp. Time su, sasvim nenamjerno, oslabili stabilnost gornjeg sloja zbijenog snijega. Tokom narednih nekoliko sati snažan vjetar nastavio je nanositi novi snijeg iznad mjesta gdje je bio podignut šator. Kada je opterećenje postalo dovoljno veliko, manja snježna ploča mogla se odvojiti i pritisnuti bočni dio šatora.

Ne bi bila riječ o spektakularnoj lavini kakvu ljudi zamišljaju kada gledaju planinske katastrofe na televiziji.

Naprotiv.

Dovoljna je mogla biti relativno mala masa veoma tvrdog, zbijenog snijega koja je pala direktno na dio šatora u kojem su spavali planinari. Takav udar mogao je izazvati ozbiljne povrede kod pojedinih članova ekspedicije, ali istovremeno ne ostaviti ogromne količine snijega na površini kada su spasioci stigli gotovo mjesec dana kasnije.

Time bi bilo objašnjeno nekoliko važnih detalja koji su godinama zbunjivali istraživače.

Prije svega, grupa je imala razlog da odmah napusti šator. Ako su vjerovali da prijeti novi odron ili potpuno zatrpavanje, nije bilo vremena za oblačenje i pažljivo pakovanje opreme. Rezanje platna iznutra predstavljalo bi najbrži izlaz.

Istovremeno, činjenica da su tragovi stopala ostali relativno uredni dobija novo značenje. Nakon prvobitnog šoka planinari nisu panično trčali. Kretali su se zajedno prema šumi, gdje su očekivali zaklon od vjetra i mogućnost da prežive dok se situacija na padini ne smiri.

Kada su stigli do drveća, pokušali su zapaliti vatru. Dvojica su ostala kod kedra održavajući plamen, dok su drugi vjerovatno pokušavali organizovati privremeni zaklon ili se vratiti po opremu.

Nažalost, hladnoća je bila brža.

Na temperaturama koje su se procjenjivale između minus 25 i minus 30 stepeni Celzijusa, uz snažan vjetar, čovjek bez odgovarajuće odjeće može izgubiti sposobnost normalnog rasuđivanja za veoma kratko vrijeme. Hipotermija ne izaziva samo fizičku slabost već i dezorijentaciju, usporava donošenje odluka i dovodi do ponašanja koje zdravoj osobi kasnije djeluje potpuno nelogično.

Upravo zato mnogi stručnjaci danas smatraju da je tragedija nastala kao lanac događaja, a ne kao posljedica jednog dramatičnog uzroka.

Manji snježni odron natjerao je planinare da napuste šator. Ekstremni katabatski ili olujni vjetrovi dodatno su otežali povratak. Mrak je smanjio vidljivost gotovo na nulu. Hladnoća je ubrzano iscrpljivala organizam. A svaka naredna odluka donosila se u sve težim uslovima, sa sve manje vremena i energije.

Drugim riječima, nije bilo jednog kobnog trenutka.

Bila je to tragedija sastavljena od niza loših okolnosti koje su se nadovezivale jedna na drugu.

Ipak, čak ni ova teorija ne uspijeva odgovoriti na baš svako pitanje.

Još uvijek nije potpuno jasno zbog čega je grupa odlučila da šator postavi upravo na otvorenoj padini, umjesto u zaklonu obližnje šume, gdje bi bili manje izloženi vjetru. Nije sasvim izvjesno ni kako su nastale pojedine teške povrede četvoro planinara pronađenih u snježnoj uvali, iako savremeni forenzičari smatraju da ih je mogla izazvati kombinacija pritiska snijega i pada u prirodnu udubinu prekrivenu dubokim nanosima.

Ostaju otvorena i pitanja o pojedinim svjedočenjima koja govore o neobičnim svjetlosnim pojavama na nebu iznad sjevernog Urala tih dana. Iako većina istraživača smatra da one vjerovatno nisu imale nikakve veze sa tragedijom, njihovo prisustvo dodatno je podstaklo maštu javnosti i doprinijelo stvaranju brojnih teorija koje žive i danas.

Možda upravo u tome leži razlog zbog kojeg incident na prevoju Djatlov i dalje izaziva toliko pažnje.

Ovo nije priča u kojoj postoji zlikovac, jasno objašnjenje ili dramatičan završni obrt. Naprotiv, riječ je o tragediji u kojoj gotovo svaki odgovor otvara novo pitanje. Što više saznajemo o događajima iz februara 1959. godine, to jasnije postaje koliko je priroda u ekstremnim uslovima nepredvidiva i koliko se čak i najiskusniji ljudi mogu naći u situaciji iz koje nema dobrog izlaza.

Danas većina ozbiljnih istraživača smatra da su kombinacija manjeg snježnog odrona, snažnog vjetra, ekstremne hladnoće i niza odluka donesenih pod ogromnim pritiskom najvjerovatnije objašnjenje tragedije. To možda nije odgovor koji zvuči spektakularno poput priča o tajnim službama, NLO-ima ili Jetiju, ali upravo zbog toga djeluje uvjerljivije.

Možda je najveća misterija prevoja Djatlov zapravo mnogo jednostavnija nego što smo željeli vjerovati. Ne krije se u skrivenim zavjerama niti u nepoznatim silama, već u podsjetniku da čovjek, ma koliko bio iskusan, ponekad ostaje nemoćan pred planinom, snijegom i hladnoćom.

A upravo zato ova priča, više od šest decenija kasnije, i dalje ne prestaje da fascinira svijet.