Planina koja još krije tajnu: Šta se zaista dogodilo na prevoju Djatlov? (1)

Negdje tokom noći između 1. i 2. februara 1959. godine dogodilo se nešto što će zauvijek ući u istoriju planinarenja. Devet članova ekspedicije iznenada je napustilo svoj šator, i to kroz otvor koji su sami napravili noževima iznutra. Izašli su gotovo bez odjeće i obuće, na temperaturi koja se procjenjuje između minus 25 i minus 30 stepeni Celzijusa. Neki su potrčali prema obližnjoj šumi, drugi su pokušali da se vrate, ali nijedan nije preživio.

Kada su nekoliko sedmica kasnije spasioci pronašli njihov kamp, prizor je izazvao više pitanja nego odgovora. Šator je bio rasporen iznutra. U njemu su ostale čizme, debele jakne, hrana, fotoaparati i lične stvari. Tragovi stopala vodili su niz padinu, kao da su planinari mirno napustili logor, a ne panično bježali. Prva tijela pronađena su ispod velikog kedra, dok su ostali članovi ekspedicije otkriveni tek nakon proljećnog topljenja snijega. Neki su umrli od hipotermije, dok su drugi imali teške prelome rebara i lobanje, ali bez spoljašnjih rana koje bi objasnile takve povrede.

Više od šest decenija kasnije, incident na prevoju Djatlov ostaje jedna od najvećih neriješenih misterija 20. vijeka. Tokom godina nastale su desetine teorija - od lavine i orkanskih katabatskih vjetrova, preko tajnih vojnih eksperimenata i testiranja oružja, pa sve do priča o nepoznatim bićima, NLO-ima i sovjetskim tajnim službama. Neke zvuče uvjerljivo, druge gotovo nevjerovatno, ali nijedna nije uspjela u potpunosti utišati raspravu koja traje već više od šezdeset godina.

Ipak, iza svih tih teorija često ostaje zaboravljena jedna važna činjenica. Prije nego što su postali junaci jedne od najvećih istorijskih misterija, članovi ekspedicije bili su obični mladi ljudi - studenti, inženjeri i zaljubljenici u planine, puni planova, ambicija i života koji je tek bio pred njima.

Ljudi iza misterije

Vođa ekspedicije bio je dvadesettrogodišnji Igor Djatlov, student radio-inženjerstva na Uralskom politehničkom institutu u Sverdlovsku, današnjem Jekaterinburgu. Među kolegama je uživao veliki ugled zbog smirenosti, organizovanosti i izuzetnih planinarskih sposobnosti. Već je iza sebe imao brojne zahtjevne zimske pohode, a bio je poznat i po tome što je sam izrađivao dio planinarske opreme kako bi bila lakša i praktičnija. Upravo po njemu mjesto tragedije kasnije će dobiti ime – Prevoj Djatlov.

Ekspediciju su činili studenti i diplomci istog instituta, većinom ljudi u ranim dvadesetim godinama. Zinaida Kolmogorova bila je vedra i energična studentkinja koju su prijatelji opisivali kao osobu koja je unosila optimizam gdje god bi se pojavila. Rustem Slobodin bio je diplomirani inženjer i strastveni sportista poznat po izuzetnoj fizičkoj spremi. Jurij Dorošenko, snažne građe i vedrog duha, već je imao iskustvo u ekstremnim zimskim uslovima, kao i njegov prijatelj Georgij Krivoniščenko, mladi građevinski inženjer koji je radio na jednom od najvažnijih sovjetskih infrastrukturnih projekata tog vremena.

U grupi su bili i Aleksandar Kolevatov, student fizike sa iskustvom rada u nuklearnoj industriji, Nikolaj Tibo-Brinjol, talentovani građevinski inženjer francuskog porijekla, te Ljudmila Dubinjina, jedna od najiskusnijih planinarki u društvu, poznata po izuzetnoj upornosti i mentalnoj snazi. Posljednji član bio je Semjon Zolotarjov, tridesetsedmogodišnji veteran Drugog svjetskog rata i instruktor planinarenja, znatno stariji od ostalih učesnika, ali sa bogatim iskustvom u organizovanju zahtjevnih ekspedicija.

Iako su dolazili iz različitih sredina i studijskih programa, povezivala ih je ista strast. U Sovjetskom Savezu planinarenje nije bilo samo rekreacija. Smatralo se školom karaktera, dokazom izdržljivosti i spremnosti da se čovjek suoči s prirodom u njenom najtežem obliku. Mladi ljudi odlazili su na višednevne pohode noseći kompletnu opremu na leđima, spavali u šatorima usred zime i prelazili desetine kilometara kroz potpuno nenaseljene krajeve.

Ekspedicija koju je Djatlov planirao pripadala je najvišoj, trećoj kategoriji težine, što je predstavljalo jedan od najzahtjevnijih nivoa zimskog planinarenja u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Ruta je vodila kroz sjeverni Ural do planine Otorten, udaljenog i gotovo potpuno nenaseljenog područja u kojem su vremenske prilike često bile nepredvidive. Za uspješan završetak takve ekspedicije bilo je potrebno veliko iskustvo, odlična fizička pripremljenost i sposobnost donošenja brzih odluka u ekstremnim uslovima.

Upravo zato članovi ove grupe nisu bili avanturisti koji su precijenili svoje mogućnosti. Naprotiv, riječ je bila o ljudima koji su već dokazali da znaju kako preživjeti u zimskim planinama. To će kasnije postati jedan od ključnih razloga zbog kojih će njihova smrt djelovati toliko neshvatljivo.

Čovjek koji nije nastavio put

Postoji još jedno ime bez kojeg priča o prevoju Djatlov ne bi bila potpuna.

Jurij Judin imao je dvadeset jednu godinu i bio je jedan od deset članova ekspedicije. Kao i ostali, prošao je pripreme i krenuo na put zajedno sa prijateljima. Međutim, već nakon prvih dana pješačenja počeo je osjećati jake bolove izazvane hroničnim reumatskim problemima. Svaki naredni kilometar bio je sve teži, a postalo je jasno da neće moći nastaviti zahtjevnu rutu.

Dana 28. januara grupa je stigla do posljednjeg naseljenog područja prije ulaska u divljinu. Tu je Judin donio odluku koju je tada doživio kao veliko razočaranje. Pozdravio se sa prijateljima, predao dio svoje opreme kako bi im olakšao put i krenuo nazad. Bio je posljednja osoba koja je svih devet planinara vidjela žive.

Kasnije će govoriti da je dugo osjećao krivicu što upravo on nije nastavio ekspediciju. Dok su porodice njegovih prijatelja čekale vijesti koje nikada nisu stigle, Judin je znao da je samo splet okolnosti odlučio ko će se vratiti kući.

Gotovo cijeli život proveo je pokušavajući razumjeti šta se dogodilo njegovim prijateljima. Prisustvovao je brojnim istraživanjima, razgovarao sa istražiocima, proučavao dokumentaciju i gotovo do posljednjih dana života vjerovao da potpuna istina još nije otkrivena.

Njegova bolest, koja mu je tada izgledala kao najveća nesreća, pokazala se kao razlog zbog kojeg je ostao jedini preživjeli član ekspedicije.

Put prema planini

Ekspedicija je iz Sverdlovska krenula 23. januara 1959. godine. Vozom su stigli do grada Ivdelja, a zatim nastavili kamionima i lokalnim prevozom prema malom rudarskom naselju Vižaj, posljednjoj većoj tački prije ulaska u gotovo netaknutu divljinu sjevernog Urala.

Već tada atmosfera u grupi bila je opuštena. Fotografije koje su ostale iza njih prikazuju mlade ljude nasmijanih lica kako poziraju na željezničkim stanicama, šale se tokom putovanja i bezbrižno uživaju u zajedničkoj avanturi. Ništa na tim snimcima ne nagovještava da će samo nekoliko dana kasnije postati dio jedne od najpoznatijih neriješenih priča moderne istorije.

Od trenutka kada su napustili posljednje naseljeno mjesto, članovi ekspedicije redovno su vodili dnevnike. Zapisivali su vremenske prilike, pređene kilometre, raspoloženje u grupi i sitne događaje sa puta. Njihovi zapisi nisu samo vrijedan istorijski dokument već i podsjetnik koliko je ekspedicija u početku tekla sasvim uobičajeno.

Pisali su o dubokom snijegu kroz koji su se probijali, o umoru nakon višesatnog pješačenja, ali i o šalama kojima su jedni druge zabavljali tokom večeri. Fotografije prikazuju kako popravljaju opremu, pripremaju obroke na otvorenom i zajedno poziraju ispred planinskog pejzaža. Na pojedinim snimcima vide se osmijesi, improvizovane igre i bezbrižnost karakteristična za grupu prijatelja koja dijeli isto uzbuđenje zbog izazova koji je pred njima.

Kako su odmicali prema planini Otorten, vremenski uslovi postajali su sve teži. Snijeg je bio dublji, vjetar snažniji, a vidljivost povremeno veoma loša. Uprkos tome, ništa nije ukazivalo na ozbiljnije probleme. Djatlov je i dalje pažljivo vodio grupu, prilagođavajući tempo uslovima na terenu.

Posljednjeg dana januara planinari su zbog lošeg vremena skrenuli nešto zapadnije od planirane rute i našli se na padini planine Holatčahl, čije ime na jeziku naroda Mansi znači „Planina mrtvih“. Iako će taj naziv kasnije postati sastavni dio brojnih senzacionalističkih priča, u stvarnosti je riječ o tradicionalnom geografskom nazivu koji nije imao nikakvu mističnu ulogu u odluci grupe da tu postavi logor.

U popodnevnim satima 1. februara, suočeni sa sve jačim vjetrom i slabom vidljivošću, odlučili su da ne silaze u zaklon obližnje šume, već da podignu šator na otvorenoj padini kako sljedećeg jutra ne bi morali ponovo osvajati izgubljenu visinu.

Bila je to posljednja odluka koju će svih devet članova ekspedicije donijeti zajedno.

Šator rasporen iznutra

Kada je ekspedicija krenula prema sjevernom Uralu, Igor Djatlov ostavio je jasan plan. Po završetku rute grupa je trebalo da pošalje telegram iz naselja Vižaj, čime bi obavijestili porodice i fakultet da je pohod uspješno završen. U zimskim uslovima kašnjenja od dan ili dva nisu bila neuobičajena, pa prvih dana februara niko nije pokazivao ozbiljnu zabrinutost.

Međutim, kako su dani prolazili, a vijesti nije bilo, među članovima porodica i prijateljima počela je da raste nelagoda. Djatlov i njegovi saputnici važili su za izuzetno odgovorne i iskusne planinare. Nisu bili ljudi koji bi bez razloga promijenili plan ili propustili da pošalju dogovorenu poruku.

Kada je postalo jasno da se nešto dogodilo, Uralski politehnički institut formirao je prvu grupu za potragu sastavljenu od studenata i nastavnika. Ubrzo su se akciji priključili iskusni planinari, pripadnici vojske, lokalni vodiči, pa čak i avioni i helikopteri koji su iz vazduha pretraživali ogromna snježna prostranstva sjevernog Urala.

Potraga nije bila nimalo jednostavna. Zimski uslovi bili su gotovo jednako surovi kao i u vrijeme kada je ekspedicija nestala. Dubok snijeg, jaki udari vjetra i velika udaljenost od naseljenih mjesta usporavali su svaki korak spasilaca. Tek 26. februara, gotovo mjesec dana nakon posljednjeg kontakta sa grupom, iz vazduha je uočen njihov šator.

Nalazio se na otvorenoj padini planine Holatčahl.

Na prvi pogled nije djelovalo kao da se dogodila velika katastrofa. Šator nije bio zatrpan ogromnim nanosima snijega niti potpuno uništen. Međutim, kada su istražioci prišli bliže, postalo je jasno da nešto nije u redu.

Platno šatora bilo je rasporeno nožem iznutra. Otvor nije izgledao kao posljedica nevremena niti oštećenje nastalo spolja. Rezovi su jasno pokazivali da su ljudi koji su bili unutra sami presjekli platno kako bi izašli napolje, umjesto da koriste jedini predviđeni izlaz. To je bila prva velika zagonetka.

Zašto bi grupa iskusnih planinara, usred noći i na temperaturi daleko ispod nule, napustila siguran zaklon kroz improvizovani otvor na bočnoj strani šatora?

Odgovori nisu pronađeni ni u njegovoj unutrašnjosti.

Na podu su ostale gotovo sve njihove čizme. Debele jakne, rezervna odjeća, rukavice, rančevi, hrana, posuđe, fotoaparati i dnevnici nalazili su se tamo gdje su ih planinari ostavili prije odlaska na spavanje. Ništa nije ukazivalo na panično pakovanje ili pripremu za napuštanje logora. Naprotiv, izgledalo je kao da su svi napustili šator u tolikoj žurbi da nisu stigli uzeti ni ono najosnovnije za preživljavanje.

U uslovima kakvi su vladali na planini, takva odluka gotovo je sigurno značila smrt.

Ispred šatora istražioci su uočili još jedan neobičan detalj. Snijeg je sačuvao tragove stopala koja su vodila niz padinu prema obližnjoj šumi, udaljenoj oko kilometar i po. Analizom je utvrđeno da su neki članovi grupe bili bosi, neki u čarapama, a samo rijetki djelimično obuveni. Još neobičnije bilo je to što tragovi nisu odavali utisak paničnog bijega. Nisu bili duboki niti nasumično raspoređeni. Izgledalo je kao da je grupa napustila logor relativno mirno, krećući se zajedno prema šumi.

To je dodatno produbilo misteriju. Ako ih je nešto natjeralo da napuste šator, zašto nisu trčali? Ako nisu bili u panici, zašto su izašli bez odjeće i obuće? Odgovori nisu čekali ni na kraju tragova.

Prva dva tijela pronađena su ispod velikog sibirskog kedra na rubu šume. Bila su to Jurij Dorošenko i Georgij Krivoniščenko. Obojica su bila gotovo bez odjeće, što je upućivalo na to da su posljednje sate života pokušavali preživjeti na ekstremnoj hladnoći. U blizini su se nalazili ostaci male vatre, što govori da su uspjeli zapaliti nekoliko grana i neko vrijeme održavati plamen.

Na deblu kedra istražioci su uočili polomljene grane nekoliko metara iznad zemlje. Pretpostavili su da se neko od planinara popeo na drvo, vjerovatno pokušavajući da vidi šator ili procijeni situaciju na padini.

Nedugo zatim pronađena su još tri tijela. Između kedra i šatora ležali su Igor Djatlov, Zinaida Kolmogorova i Rustem Slobodin. Njihov položaj ostavio je snažan utisak na istražioce. Sva trojica nalazila su se na pravcu koji vodi nazad prema kampu, zbog čega je zaključeno da su, nakon što su stigli do šume, pokušali da se vrate po odjeću i opremu. Nisu uspjeli.

Obdukcije su pokazale da je većina članova ove grupe umrla od hipotermije.

Ipak, potraga još nije bila završena. Četvoro planinara i dalje se vodilo kao nestalo.

Tek početkom maja, kada je topljenje snijega omogućilo detaljniju pretragu terena, istražioci su u jednoj snježnoj uvali, oko sedamdesetak metara od kedra, pronašli preostala tijela. Upravo tada slučaj dobija potpuno novu dimenziju.

Ljudmila Dubinjina, Semjon Zolotarjov, Aleksandar Kolevatov i Nikolaj Tibo-Brinjol nisu imali iste povrede kao ostali članovi ekspedicije. Kod Tibo-Brinjola utvrđen je težak prelom lobanje. Zolotarjov i Dubinjina imali su višestruke prelome rebara.

Prema mišljenju tadašnjih sudskih vještaka, sila koja je izazvala takve povrede bila je izuzetno velika, uporediva sa udarom u teškoj saobraćajnoj nesreći. Međutim, na njihovim tijelima gotovo da nije bilo spoljašnjih rana koje bi odgovarale tako snažnim unutrašnjim povredama.

Ta činjenica godinama će biti jedan od glavnih razloga zbog kojih su nastajale različite teorije.

Posebnu pažnju izazvao je slučaj Ljudmile Dubinjine. Prilikom obdukcije utvrđeno je da nedostaje njen jezik, kao i dio mekih tkiva usne duplje. Tokom narednih decenija upravo će taj detalj postati jedno od najčešće citiranih "dokaza" u brojnim teorijama zavjere.

Međutim, kasnije analize ukazivale su da je riječ o promjenama koje su mogle nastati nakon smrti usljed prirodnog raspadanja tijela i djelovanja vode, leda i životinja, budući da je pronađena u snježnom potoku nekoliko mjeseci nakon tragedije. Većina savremenih forenzičara danas smatra da taj detalj ne predstavlja dokaz nasilja.

Još jedna činjenica izazvala je brojne rasprave. Na dijelu odjeće nekoliko planinara registrovani su tragovi povišene radioaktivnosti. Iako je upravo taj podatak godinama hranio priče o tajnim vojnim eksperimentima i sovjetskim nuklearnim testovima, kasnija istraživanja pokazala su da postoje sasvim moguća objašnjenja. Neki članovi ekspedicije ranije su radili u postrojenjima i laboratorijama gdje su mogli doći u kontakt sa radioaktivnim materijalima, dok izmjerene vrijednosti nisu bile dovoljno visoke da bi same po sebi ukazivale na neku izuzetnu ili neobjašnjivu pojavu.

Istraga sprovedena 1959. godine završena je zaključkom da je smrt planinara izazvala, kako je navedeno u zvaničnom izvještaju, „spontana sila prirode koju ljudi nisu mogli savladati“.

Bio je to neobično neodređen zaključak. Nije objašnjavao zašto je šator rasporen iznutra. Nije objašnjavao zbog čega su planinari izašli gotovo bosi. Nije objašnjavao kako su nastale pojedine povrede. Nije odgovorio na pitanje šta ih je natjeralo da napuste jedino mjesto koje im je moglo spasiti život.

Upravo zbog tih praznina, slučaj nije završio zatvaranjem istražnog dosijea. Naprotiv. Tek tada počinju teorije, o kojima će biti riječi u nastavku ove priče.