Dva Sunca: Kada Šavnik postane galerija pod otvorenim nebom

Od 13. do 16. avgusta, Šavnik je tako postao mjesto susreta različitih umjetničkih praksi - od slikarstva, land arta i performansa do filma, muzike, zvuka i radionica. Umjetnici ovdje nisu došli da naprave festival koji bi mogao biti održan bilo gdje. Radovi su nastajali u dijalogu sa samim mjestom - sa njegovim pejzažom, arhitekturom, ljudima i pričama koje ovaj kraj nosi.

To je i prirodan nastavak priče koja je počela prošle godine. „Dva Sunca“ nastali su iz neobične posebnosti Šavnika, mjesta u kojem se, zbog njegovog položaja između planina, Sunce pojavljuje dva puta tokom dana. Taj lokalni fenomen postao je polazište za festival koji umjetnost ne odvaja od pejzaža, već pokušava da ih spoji u jedno iskustvo.

Umjetnost koja ostaje

Najzanimljiviji tragovi festivala možda su upravo oni koji ne nestaju zajedno sa posljednjim festivalskim danom. Na jednom od šavničkih zidova ostao je mural Marije Šoln „Poreklo II - Susret u ogledalu dva sunca“, nastavak umjetničkog dijaloga započetog prethodnim izdanjem. Na Gojinom brdu, iznad grada, Konstantin Evdokimov postavio je land art instalaciju „Tamna strana Sunca“, koristeći drvo i prirodne materijale i dopuštajući pejzažu da postane dio rada. Na livadi Gnijezdo svoj trag ostavila je Sofia Albee radom „Tako mi sunca“, dok je Milica Komlenić Vukić umjetničku mapu Šavnika proširila radom „Sećanja senke“.

Zajedno su predstavljeni kroz završni Art Walk „Tragovi Dva Sunca“, ali njihova prava vrijednost počinje upravo nakon što se publika raziđe. Šavnik sada ima umjetničke tačke koje nisu postojale prije festivala i koje će ostati dio njegovog prostora i kada avgust prođe.

„Ne želimo da Šavnik bude samo scenografija u kojoj se program odvija, već prostor iz kojeg umjetnički rad nastaje. Umjetnici ovdje upoznaju mjesto, njegov pejzaž, ljude i ritam i odgovaraju na njih svojim radovima. Posebno je važno što dio tih radova ostaje i nakon festivala“, kaže umjetnička direktorica festivala Marija Džoganović.

Festival je završen. Umjetnost, međutim, nije otišla.

U toj rečenici vjerovatno se krije i najvažnija razlika između festivala koji samo gostuje u nekom gradu i festivala koji sa njim gradi trajniji odnos.

Muzika između planina

Kada se muzika preseli iz koncertne sale na livadu, mijenja se i način na koji je slušamo. U Šavniku je taj prostor ove godine bilo Gnijezdo, gdje su nastupili Kralj Čačka i Stray Dogg. Iza izvođača nije bila pozornica koja bi ih potpuno odvojila od publike, već pejzaž koji je postao dio koncerta.

Sličan princip pratio je i ostatak programa. Jutra su počinjala pokretom, dahom i zvukom, kroz programe Sanje Čolić i Ine Bulgakove, dok je Ivana Martinović kroz radionicu „Izvor - ekspresivna umjetnička praksa“ otvorila prostor za lično i spontano stvaranje.

U drugim trenucima Šavnik je postajao filmska sala, mjesto za video-art, prostor za performans ili improvizovani studio. Luigi Grey Benassai predstavio je performans i film Mimo, Portrait of a Modern Mime, Zvjezdana Dervić izvela je Omnia Mea Mecum Porto, a filmski i video program okupio je radove Hane Rastoder, Galine Bakinove, Ivane Šarović i Aleksandra Lazara.

Animirani film „Pod i Gorica“ Jovane Jovanović i Petra Đurišića otvorio je kroz naizgled jednostavnu formu pitanja identiteta, promjene prostora, urbanizacije i odnosa grada prema prirodi - teme koje su, u ovom kontekstu, dobile dodatnu težinu upravo zato što se o njima govorilo iz Šavnika.

Kada dan počne umjetnošću

Poseban trenutak festivala dogodio se tamo gdje ga možda niko ne bi očekivao - na samom početku dana. Posljednje festivalsko jutro obilježio je Sunrise Art Jam na Trgu Matije Jakića. Aerial dance Zvjezdane Dervić i ambijentalni live sound Gorana Lončarevića susreli su se sa svitanjem, u trenutku kada se grad tek budi.

To je možda najbolji primjer onoga što „Dva Sunca“ pokušavaju da naprave: vrijeme, pejzaž, zvuk i pokret ovdje postaju ravnopravni dijelovi iskustva, a ne puka pozadina programa.

Isto važi i za radionice - od cijanotipije Balše Gobovića do „Organskog sintisajzera“ Marka Gošovića, koji je zvuk prirode pretvarao u osnovu za MIDI instrument. Publika ovdje nije bila samo posmatrač gotovih radova, već je pozvana da i sama učestvuje u procesu stvaranja.

Festival koji ne želi da bude samo festival

Najzanimljivija stvar u priči o „Dva Sunca“ zato nije broj programa, izvođača ili umjetnika. To je ambicija da festival postane nešto trajnije od četiri dana u avgustu.

„Kada smo prošle godine počinjali, željeli smo da napravimo festival koji neće samo nekoliko dana gostovati u Šavniku. Željeli smo proces koji će rasti zajedno sa mjestom. Danas već imamo prve rezultate toga - umjetnike koji se vraćaju, nove autore koji dolaze, publiku koja zbog festivala otkriva Šavnik i, što nam je posebno važno, radove koji ovdje ostaju“, kaže direktor festivala Branimir Žugić.

To je možda i najzanimljiviji kulturni potencijal jednog ovakvog događaja. Kada festival prođe, koncert se završi, posljednji posjetilac ode, a festivalska rasvjeta se ugasi, ostaje pitanje šta je zapravo ostalo gradu.

U slučaju Šavnika, odgovor je vidljiv na zidovima, brdima i livadama. Ali nije samo tamo. Ostaju i ljudi koji su kroz festival prvi put došli u ovo mjesto, umjetnici koji su ga upoznali iz drugačije perspektive i lokalna zajednica koja je dobila priliku da svoj prostor vidi očima nekoga ko u njemu ne živi.

Taj proces vjerovatno nosi veću težinu od samog festivala. Mali grad postaje kulturna destinacija upravo onda kada ne pokušava da sakrije ono što ga čini drugačijim, već to gradi u svoju prednost. Zato će drugo izdanje festivala možda najbolje biti zapamćeno ne po datumu od 13. do 16. avgusta, već po onome što je ostalo poslije njega: muralu na zidu, instalaciji na brdu, radu na livadi i novim pričama koje su se spojile sa već postojećom pričom Šavnika.

Festival je završen. Umjetnost, međutim, nije otišla.