
Godina je 1963. Uspješan italijanski industrijalac, vlasnik fabrike traktora, dovezao se do Maranela u svom Ferariju 250 GT i pokucao na vrata samog Enca Ferarija. Nije došao da kupi novi automobil. Došao je da se požali - kvačilo na njegovom skupom sportskom autu neprestano je otkazivalo, a on je, kao čovjek koji je cijeli život pravio traktore, čak imao i konkretan prijedlog kako da se problem riješi.

Sve je počelo od igračke u izlogu prodavnice u Parizu. Grof Žil-Alber de Dion, poznat u tadašnjem visokom društvu podjednako po dvobojima na koje je izazivao ljude koliko i po sklonosti prema damama, tražio je 1881. godine nagrade za jedan bal kada mu je pogled zapeo za model parne lokomotive, izrađen s toliko preciznosti da je odlučio da pronađe njene tvorce.

Pariz, 5. oktobar 1955. godine. Pod svodovima Grand Palaisa, gdje su generacije prije toga posmatrale slikarske izložbe i skulpture, publika se u tišini okuplja oko automobila prekrivenog platnom. Kada je platno skinuto, u sali nastaje nešto što svjedoci opisuju kao kolektivni uzdah - oblik koji niko od prisutnih nikada nije vidio, ni na jednom drugom vozilu, u ijednoj zemlji svijeta.

Mercedesovi automobili, naročito oni sportski, još od tridesetih godina prošlog vijeka poznati su kao „srebrne strijele“. Ali, mercedes koga u garaži čuva Banjalučanin Velimir Tamamović više liči na zlato. Zapravo, na ćup prepun zlata starog 71 godinu. Po vrijednosti, po boji, ali i namjeni. Ako bude kako je planirano, jedni vasnik nakon Velimira biće njegov sin, jer za kupce ovaj automobil nema cijenu. Pravo porodično blago!

Parkiran na travnjaku, okupan junskim suncem, u neboplavoj boji i sa crnim krovom, izgledao je kao džekpot od milion dolara. Automobilski sladokusci znaju da on to zaista i jeste, jer u moru današnjih jednoličnih limuzina, ovaj dragulj iz 1967. godine ima svoj karakter, ime i prezime: Mercedes - Benc SL 250 „pagoda“.

Na papiru, Porsche djeluje kao savršena definicija njemačke discipline: preciznost, inženjerska opsesija detaljem, gotovo matematička posvećenost vožnji. Međutim, najljepši Porsche momenti rijetko imaju veze sa disciplinom.

Krstili su ga raznim sloganima: „Svi automobili se voze, samo se fićo voli”, „Na njemu su naši očevi naučili da voze”, „Automobil koji je motorizovalo Jugoslaviju”... Uvijek je bio i ostao skroman, poseban, neponovljiv. Kratko i jasno – FIĆO.

Postoje automobili koji su napravljeni da traju. I oni koji su napravljeni da se pamte. Oldtajmeri iz ove priče odavno su izašli iz garaža i ušli u istoriju dizajna. Njihove linije, proporcije i detalji nisu samo tehničko rješenje nego čista estetika. Oni se ne posmatraju kao prevoz, već kao skulpture na točkovima.