Polako je novo luksuzno: Priča o grnčarstvu

Za HEDONIST magazin, Lazar Rančić, koji vodi školu keramike u Beograd, vraća nas osnovama - radu rukama, tišini i procesu koji ne trpi žurbu. Na grnčarskom točku, kaže, nastaje ono najiskrenije: forma koja se ne može požuriti niti forsirati.

Grnčarija, kao tradicionalni zanat, vezana je upravo za točak i preciznost pokreta, dok umjetnička keramika otvara prostor eksperimentu - novim tehnikama, različitim vrstama gline i slobodi izraza. Ipak, u praksi, ove dvije dimenzije se ne razdvajaju - one se prirodno prepliću, stvarajući balans između naučenog i intuitivnog, između pravila i ličnog pečata.

"U ovom procesu nema žurbe, nema pritiska. Sve se radi lagano", objašnjava Lazar.

Upravo u toj sporosti leži njegova posebna vrijednost - trenutak u kojem se ruke, materijal i pažnja potpuno usklađuju.

Zanimljivo je da većina onih koji dolaze u njegovu školu nema ambiciju da od keramike pravi profesiju. Dolaze zbog osjećaja – da stvore nešto svojim rukama, da se odmaknu od svakodnevice i pronađu mir. A možda najvažnije što Lazar ističe jeste da talenat nije presudan.

"Ovo svako može da nauči“, kaže naš sagovornik.

Nije stvar u talentu, već u želji, strpljenju i spremnosti da se procesu prepustite"

Sam proces izrade dodatno potvrđuje tu filozofiju. Vlažna glina se prvo oblikuje, zatim se predmet suši nekoliko dana – od četiri do sedam, u zavisnosti od spoljašnjih uslova. Nakon toga slijedi pečenje na oko 900 stepeni, pa nanošenje glazure i još jedno pečenje koje daje konačnu formu i trajnost.

U tom naizgled jednostavnom, ali duboko promišljenom procesu, grnčarstvo postaje mnogo više od zanata. Ono postaje prostor susreta - između čovjeka i materijala, između kontrole i slobode, između onoga što znamo i onoga što tek otkrivamo.

I možda je upravo u tome njegova najveća ljepota - u činjenici da nas vraća sebi.

• Piše: Anđelka Marković / HEDONIST