Odisej nije bio heroj kakvim ga zamišljamo: Kako smo skoro tri hiljade godina pogrešno čitali Homerovo remek-djelo

Gotovo da ne postoji književni junak čije je ime toliko ušlo u svakodnevni jezik kao Odisejevo. Njegovo putovanje od Troje do Itake odavno je prestalo da bude samo priča iz grčke mitologije. Danas je „odiseja“ sinonim za svako dugo, teško i neizvjesno putovanje, dok je sam Odisej postao oličenje čovjeka koji, uprkos svim iskušenjima, nikada ne odustaje od povratka kući.

Takvu sliku o njemu naslijedili smo iz školskih udžbenika, filmskih adaptacija i brojnih književnih obrada koje su nastajale tokom posljednjih dvije hiljade godina. U njima je Odisej prije svega mudar kralj, hrabar ratnik i odani suprug koji, vođen ljubavlju prema Penelopi i rodnoj Itaki, prkosi bogovima, čudovištima i sudbini.

Ali šta ako je ta slika samo dio priče?

Savremeni klasični filolozi sve češće upozoravaju da je Homerov junak tokom vijekova postao mnogo plemenitiji nego što je bio u originalnom epu. Analize koje je nedavno predstavio National Geographic, oslanjajući se na rad vodećih stručnjaka za antičku književnost, podsjećaju da je Odisej bio sve samo ne savršen heroj. Bio je briljantan strateg, vrhunski govornik i čovjek izuzetne inteligencije, ali i ličnost koju su krasili ponos, manipulativnost i spremnost da zbog sopstvene slave rizikuje živote drugih.

Upravo ta složenost čini ga jednim od najmodernijih književnih likova ikada stvorenih.

Inteligencija koja nije uvijek značila mudrost

Malo je junaka koji su toliko povezani s idejom domišljatosti kao Odisej. Njegovo ime gotovo je sinonim za snalažljivost, a Trojanski konj ostao je jedan od najpoznatijih primjera vojne obmane u istoriji.

Međutim, Homer veoma pažljivo pokazuje da inteligencija nije isto što i mudrost.

Najbolji primjer jeste susret s Kiklopom Polifemom. Odisej uspijeva da nadmudri diva, oslijepi ga i zajedno sa svojim ljudima pobjegne iz pećine skrivajući se ispod ovnova. To je trenutak u kojem njegova oštroumnost odnosi veličanstvenu pobjedu nad sirovom snagom.

Ali umjesto da tiho otplovi i ostavi opasnost iza sebe, Odisej ne može odoljeti iskušenju da pokaže ko je zapravo pobijedio.

Dok se brod udaljava od obale, on otkriva svoje ime slijepom Polifemu. Taj trenutak taštine mijenja sve. Kiklop poziva svog oca Posejdona da ga osveti, a bog mora pretvara Odisejev povratak u višegodišnju agoniju.

Ironično, najveći neprijatelj najvećeg moreplovca antičkog svijeta nije bilo more. Bio je njegov ego.

Heroj po mjerilima antičkog svijeta

Jedna od najvećih grešaka savremenih čitalaca jeste to što Homerove junake procjenjujemo prema današnjim moralnim standardima.

U antičkoj Grčkoj riječ „heroj“ nije označavala čovjeka besprijekornog karaktera. Heroj je bio neko čija su djela ostavljala trag, neko ko je posjedovao izuzetnu hrabrost, snagu ili slavu. Moralna savršenost nije bila uslov.

Zbog toga Homer nikada ne pokušava da sakrije Odisejeve mane.

Prije nego što Polifem napadne njegove ljude, Odisej i njegovi saputnici ulaze u njegovu pećinu bez poziva i uzimaju hranu koja im ne pripada. Iz današnje perspektive, teško je zanemariti činjenicu da je upravo taj čin pokrenuo tragediju koja će uslijediti.

Slično je i na kraju epa.

Po povratku na Itaku Odisej nemilosrdno ubija prosce koji su godinama trošili njegovo bogatstvo i pokušavali da prisile Penelopu na novi brak. Međutim, zajedno s njima stradaju i robinje koje su, prema mnogim tumačenjima, bile primorane da služe novim gospodarima.

Za Homera je to uspostavljanje narušenog poretka. Za današnjeg čitaoca to je scena koja izaziva nelagodu i otvara pitanje gdje završava pravda, a počinje osveta.

Penelopa, Kalipso i mit o vjernosti

Jedan od razloga zbog kojih je Odisej postao simbol bračne odanosti jeste njegova gotovo opsesivna želja da se vrati kući. Ipak, Homerova priča ni ovdje nije jednostavna.

Sedam godina provodi na ostrvu nimfe Kalipso, koja mu nudi ono o čemu su antički junaci mogli samo sanjati - besmrtnost.

Kasniji pisci često su Odisejev odlazak predstavili kao trijumf ljubavi prema Penelopi. Međutim, originalni ep ostavlja mnogo više prostora za različita tumačenja. Njegove riječi nisu uvijek riječi romantičnog junaka. Ponekad više liče na pažljivo oblikovanu priču čovjeka koji odlično zna kako želi da ga drugi vide.

Upravo zato je Odisej toliko fascinantan. On nije čovjek koji govori samo istinu. On je čovjek koji zna kako se priče stvaraju.

Kako je Odisej postao drugačiji čovjek nego što ga je Homer napisao

Tokom narednih vijekova „Odiseju“ su čitale potpuno različite civilizacije. Rimljani su u Odiseju vidjeli uzor političke mudrosti. Srednji vijek u njemu je pronalazio moralne pouke. Renesansa ga je slavila kao simbol ljudske radoznalosti, dok ga je moderno doba pretvorilo u oličenje istrajnosti i vjere da se, uprkos svim nedaćama, vrijedi boriti za povratak domu.

Svaka epoha uzimala je onog Odiseja koji joj je bio potreban. Vremenom su njegove vrline postajale sve izraženije, a njegove mane sve tiše.

Tek posljednjih decenija klasični filolozi pokušavaju da skinu slojeve kasnijih tumačenja i vrate se Homerovom tekstu, u kojem je Odisej mnogo složeniji, proturječniji i ljudskiji nego što smo navikli da vjerujemo.

Zašto nas „Odiseja“ i danas ne prestaje da fascinira

Možda upravo zato Homerovo remek-djelo opstaje skoro tri hiljade godina. Ne zato što govori o savršenom heroju, već zato što govori o čovjeku koji neprestano griješi. O čovjeku koji svojim vrlinama stvara prilike za pobjedu, ali svojim slabostima produžava sopstvenu patnju. O čovjeku koji može biti i plemenit i sebičan, i hrabar i tašt, i mudar i tvrdoglav - često u isto vrijeme.

Takvi junaci rijetko postoje u bajkama. Ali postoje u stvarnom životu.

Zato Odisej nikada nije prestao da putuje. Ne samo preko mora kojima je plovio, već i kroz maštu generacija koje su u njemu uvijek iznova pronalazile ono što su željele da vide.

A možda je najveća ironija cijele priče upravo to što smo, pokušavajući da od njega napravimo savršenog heroja, izgubili ono što ga je činilo istinski velikim - njegovu ljudskost.