Kako je samouki fotograf iz Gradiške dospio u svjetske medije

Napomena uredništva: Tekst je dio HEDONIST arhive i objavljen je 2020. godine u prvom broju štampanog izdanja magazina.

Berićev pogled iz objektiva nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Trenuci koje je ovjekovječio digitalnim foto-aparatom zapaženi su i od strane urednika fotografskih portala 500px, te prestižnih National Geographic i italijanskog Vogue, koji su i u štampanim izdanjima objavljivali njegove radove, kao i domaći Dani i magazin FBL (Fashion Beauty Love).

Ovaj samouki umjetnik za magazin HEDONIST priča da je u fotografiju zaljubljen od kada zna za sebe, što dokazuje i brdo foto albuma u njegovoj kući.

"Fotografija je moja ljubav i velika strast! Doživljavam je kao i svaku umjetnost. To je način izražavanja, slanja poruke, bijeg od stresne svakodnevice. Kao što ljudi slikaju ili stvaraju muziku, ja kroz fotografiju dajem svoje viđenje svijeta. Inspiracija dobijam iz snova, knjiga, filma, radova drugih autora... Kadrove vidim u svemu! Ali bukvalno", kaže popularni Kodžo.

Ni sam ne zna kada se "odao" ovoj strasti. Interesovanje datira još od srednjoškolskih dana, kada nije mogao da si priušti foto-aparat, pa počinje da slika temperama, a zatim da iznajmljuje analogne aparate. Svako putovanje, odlaske na koncerte, festivale i slično koristi da bilježi zanimljive trenutke.

"Tada je to bilo neizvjesnije, jer sa analognim aparatom imaš manje pokušaja i ne znaš šta si napravio dok ne izradiš fotografije. Ispucaš film, odeš u foto radnju i nestrpljivo čekaš. Nešto ne ispadne kako si očekivao, dok se neki drugi kadrovi iskažu. Svojski se moraš truditi da napraviš ono što si zamislio. Sa digitalnim foto-aparatima je to drugačije, nego prije 15 godina. Ali i sada, tek kada izradiš fotografiju vidiš da li je to to", kaže naš sagovornik.

Do prvog analognog foto-aparata dolazi kroz - robnu razmjenu, mijenjajući za njega akvarijum s ribicama. Sada je vjeran digitalnom aparatu, na kojem obožava da koristi objektiv star 30-ak godina. Nastoji da mu radovi vuku ka analognoj fotografiji, sa što manje sređivanja ili postprodukcije u fotošopu.

"Slikanje i fotografisanje ima dosta sličnosti i moraš se pridržavati određenih pravila. Nisam pohađao školu ili kurs fotografije, ali sam valjda imao urođen osjećaj za estetiku i nešto talenta. Vremenom shvatih da sam se tih pravila, u neznanju, pridržavao. O fotografiji sam najviše učio usmeno od kolega, a ponajviše iz kritika drugih fotografa. Od kritika na bježim, iz njih se mnogo može naučiti", priča Berić.

Fotografije ovog profesionalnog pizza majstora, trenutno zaposlenog u slovenačkim termama, brzo su zavoleli njegovi sugrađani, a potom i šira publika. Kroz mala priznanja poput fotografije dana ili mjeseca na portalu fotografija.ba, širio je svoj opus. Radovi su mu dospjeli na svjetski poznate fotografske portale, prolazeći rigoroznu selekciju urednika u konkurenciji od preko 20.000 autora. Objavljivan je štampanim izdanjima National Geographica i italijanskog Vogue. Njegov umjetnički izražaj doveo je do zapažene saradnje i sa modnim dizajnerom Markom Feherom, kao i rada na pojedinim katalozima.

Predstavio se kroz dvije samostalne izložbe, a ponude su stizale iz Trebinja i Banjaluke. Izuzetno je ponosan na izložbu "Tri godine snova" u Zavičajnom muzeju u Gradišci za koju kaže da je napravljena onako kako je želio.

"Izložba je prošla iznad očekivanja i bila je veoma posjećena. Prvobitno je planirano da traje nekih desetak dana, ali je zbog zainteresovanosti potrajala mjesec i po. Tada sam po prvi put došao u kontakt s medijima, što je bilo jako stresno", kroz smijeh kaže Berić.

Pojašnjava da je za dobru fotografiju potrebno mnogo truda, rada i upornosti.

"Zahtjeva i stalno kretanje. Tjera te da izlaziš, da ne boraviš u zatvorenom prostoru, kafani i slično. Moraš biti u pokretu i ne smiješ biti statičan. Dođe mi kao neka vrsta sporta. Sjednem na bicikl, vozim se kilometrima i izviđam teren. Ne možeš predvijeti šta te očekuje. Ne znam kada će se negdje pojaviti duga ili grmljavinski oblak. Nekada kadar nađe tebe. Najdraže su mi one fotografije koje se dešavaju spontano", ističe Berić.

Iako je od rodnog grada "bježao", njemu se uvijek vraćao. Prema vlastitom priznanju u Gradišci je napravio najbolje radove, iskazavši poseban senzibiltet. Pejzaži sa motivima rijeke Save, mosta ili oronulih zgrada posebno su se isticali.

"Za fotografiju je najbitnije svjetlo, jer ona ustvari predstavlja "crtanje" svjetla. Najviše volim pejzaže. Mistične pejzaže, nepredviđene okolnosti, maglu, izlaske i zalaske sunca, prelamanje svjetla. Zato često fotografišem u ranu zoru ili u "zlatni sat" zalaska sunca, kada su boje čarobne. Odgovarajuće trenutke čekam satima. U Jajcu sam recimo ustao u tri ujutro da fotografišem vodopad. Prošli su sati dok nisam "uhvatio" željeni ugao, sa odgovarajućim svjetlom", priča Kodžo.

Iskazao se i u konceptulanoj i portretnoj fotografiji s modelima, radio aktove. Zbog svog zanimanja fotografisao je i hranu. Interesovanja je mijenjao u zavisnosti od trenutne opsesije, izbjegavajući komercijalnu fotografiju, slikanje svadbi i slično, na šta je pristajao samo za potrebe prijatelja.

"Najveći je uspjeh kada uradim fotografiju onako kako sam je zamislio. To me čini srećnim, ali se rijetko dešava. Nikada do kraja nisam zadovoljan", ističe Berić.

Ne voli lajkove

Fotografije Višeslava Kodže Berića dostupne su na njegovim profilima na Facebooku i Instagramu, te drugim platformama poput portala 500px gdje ima milion pregleda.

"Ne objavljujem fotografije zbog lajkova. Nevjerovatna mi je logika da neko bilo šta radi zarad lajka, izuzev ako mu to ne donosi zaradu. Spadam u "staru gardu" ljudi i ne volim društvene mreže. Nemam smislen odgovor zašto onda objavljujem fotografije, sem da je to ono što osjetim, dok ih gledam. Kao kada čuješ dobru pjesmu, od koje se naježiš, poželiš da je podijeliš jer možda neko to isto osjeća", rekao je naš sagovornik.

Poslovne ponude

Slike "koje govore više od hiljadu riječi" Višeslava Berića dovele su i do unosnih poslovnih ponuda. Između ostalog nuđeno mu je da radi kao fotograf na italijanskom kruzeru, što je odbio jer je u to vrijeme držao svoj restoran. Pojedine ponude je i prihvatao, a fotografije je uglavnom prodavao u inostranstvu.

• Piše: Ognjen Matavulj / HEDONIST
• Tekst objavljen u magazinu HEDONIST 01, 2020. godine