
Kravata je jedan od rijetkih komada odjeće koji je promijenio gotovo sve, a ipak ostao prepoznatljiv. Četiri vijeka poslije svog pojavljivanja i dalje stoji na istom mjestu, između kragne i revera, samo što više ne govori ono što je govorila prije sto ili tri stotine godina.

Bijela košulja nikada nije bila elegantna zato što je bijela. Bila je elegantna zato što je bilo skoro nemoguće da ostane bijela - a čovjek koji je uspijevao da je takvom održi, dan za danom, dokazivao je time nešto mnogo vrednije od ukusa: da neko drugi za njega pere, štirka i pegla veš, i da sam nikada ne mora da radi posao dovoljno prljav da mu isprlja okovratnik.

Ispred gotovo svake berbernice na svijetu i danas se vrti isti simbol - crveno-bijela spirala, toliko poznata da je skoro niko više i ne primjećuje. Malo ko zna da ta spirala nikada nije bila ukras. Bila je reklama, i to za nešto mnogo neprijatnije od šišanja.

Kamera se približava. Cary Grant izlazi iz automobila, zakopčava sako jednim pokretom i, bez ijedne suvišne geste, ulazi u kadar kao da je odijelo dio njegove kože, a ne komad odjeće koji je jutros obukao. Publika to ne primjećuje kao stil. Publika to jednostavno doživljava kao njega. Upravo je to razlika između čovjeka koji nosi modu i čovjeka koji je, bez namjere, postaje.