Zašto Novaku ne treba aplauz

Dok tribine dišu protiv njega, dok se energija u dvorani lomi, dok tišina često govori više od ovacija, Đoković igra kao čovjek koji je naučio da buka nije mjerilo vrijednosti. Aplauz je prijatan dodatak, ali ne i gorivo. Njegovo gorivo je nešto drugo: tišina između dva udarca, ritam daha, uvjerenje da je put kojim ide ispravan čak i kad je usamljen.

U svijetu u kojem se uspjeh mjeri brojem lajkova, naslovnica i skandiranja, Novak je ostao gotovo anahron. Ne jer ne zna da uživa u pobjedi, već jer zna da je pobjeda prolazna ako zavisi od drugih. Hedonizam koji on živi nije hedonizam trenutka, već trajanja. To je luksuz discipline, luksuz samokontrole, luksuz čovjeka koji zna kada da se povuče u sebe.

Njegova karijera je dokaz da najveća snaga ne dolazi iz potrebe da te vole, već iz sposobnosti da izdržiš kada te ne vole. I upravo tu leži paradoks: što je više bio osporavan, to je postajao stabilniji. Što je manje aplauza dobijao, to je jasnije čuo sebe.

Novak ne traži potvrdu izvana jer je odavno našao mir iznutra.

Đoković ne slavi pobjede teatralno jer zna koliko koštaju. On ih ne troši na gestove, ne razbacuje se emocijama, ne pretvara trijumf u spektakl. Njegova radost je tiha, gotovo asketska. I baš zato djeluje moćno. Kao skupo vino koje se ne pije na eks, već polako, s poštovanjem.

Možda je u tome i razlog zašto mnogima nikada nije bio „njihov“. Jer traži previše od onih koji gledaju, traži da razumiju unutrašnju tišinu, a ne samo spoljašnji sjaj. A to nije lako u vremenu u kojem se sve mora čuti, vidjeti i odmah podijeliti.

Novaku aplauz ne treba jer zna ko je i gdje stoji. On igra protiv protivnika, ali živi mimo publike. I baš zbog toga, dok drugi traže trenutak slave, on gradi trajanje. Bez buke. Bez potrebe da mu iko kaže bravo.

A to je, u krajnjoj liniji, najrjeđi oblik pobjede.