Kada trenutak postane važniji od fotografije

Smijeh koji dolazi bez najave. Razgovor koji traje duže nego što je planirano. Veče koje se pretvori u noć, a noć u uspomenu koju je nemoguće precizno objasniti. U tim trenucima ne razmišljamo o kadru, svjetlu ili objavi. Razmišljamo tek toliko da budemo tu - a ostatak prepuštamo trenutku.

Današnji svijet nas uči da vrijednost trenutka potvrđujemo tek kada ga zabilježimo. Fotografija postaje dokaz da smo živjeli. Ali istina je često suprotna: kada osjetimo potrebu da sve snimimo, dio iskustva već nam izmiče.

Jer pažnja podijeljena između života i ekrana nikada nije potpuna.

Najdublji trenuci ostaju bez dokumentacije. Oni postoje samo u osjećaju - u mirisu vazduha, tonu nečijeg glasa ili osjećaju spokojne tišine koja ne traži objašnjenje. Zato ih je kasnije teško prepričati. Nemaju sliku, ali imaju težinu.

Možda upravo zato traju duže.

Fotografije čuvaju uspomene, ali prisutnost stvara značenje. A hedonizam, u svom najjednostavnijem obliku, nije potraga za savršenim prizorom - već sposobnost da ga živimo bez potrebe da ga zadržimo.

Jer neki trenuci nisu stvoreni da budu sačuvani u galeriji.

Nego u nama.