
Postoje mjesta na Balkanu gdje se dan još uvijek ne završava gašenjem ekrana. Predveče, kada sunce omekša fasade i kada asfalt konačno prestane da vraća dnevnu vrelinu, ispred kuća se pojavljuju stolice. Najprije jedna. Pa druga. Onda neko iznese malu hoklicu. Neko donese pivo. Neko lubenicu. Neko samo ćutanje.

Postoje stolovi za slavlje i stolovi za dogovor. I postoje oni treći - stolovi za ništa posebno. Za njih ne treba povod, rezervacija ni plan. Dovoljno je sjesti, spustiti telefon naopako i naručiti prvo piće koje ti padne na pamet. Kafu, mineralnu, čašu vina. Nije ni važno.