
Postoje gradovi koji su lijepi u svako doba godine. Ali postoje i oni koji se, kao po nekom nepisanom pravilu, najljepše otvaraju baš u proljeće. Tada ulice ponovo ožive, parkovi postanu zelene oaze, a kafe na trgovima dobiju onu posebnu energiju zbog koje se putovanja pamte.

Pariz nije grad koji voli objašnjavanja. Naročito za stolom. Ovdje se ne jede da bi se jelo, nego da bi se bilo prisutno. Ako želiš da te konobar pogleda kao lokalca, postoje neka nepisana pravila. Nisu stroga. Ali jesu važna.

Postoji nešto gotovo magično u mirisu topljene čokolade koji se širi kaldrmom starih evropskih ulica. U Beču i Parizu, gradovima koji već vijekovima slave umjetnost življenja, čokolada nije samo desert – to je ritual, tradicija i čista emocija. I Beč i Pariz dijele istu filozofiju – čokolada nije samo hrana, ona je emocija. U Beču se čokolada pije uz tihu muziku klavira, u Parizu se daruje uz osmijeh i pogled. U oba grada, svaki zalogaj podsjeća da hedonizam nije luksuz – to je način života.