
Bijela košulja nikada nije bila elegantna zato što je bijela. Bila je elegantna zato što je bilo skoro nemoguće da ostane bijela - a čovjek koji je uspijevao da je takvom održi, dan za danom, dokazivao je time nešto mnogo vrednije od ukusa: da neko drugi za njega pere, štirka i pegla veš, i da sam nikada ne mora da radi posao dovoljno prljav da mu isprlja okovratnik.

Kamera se približava. Cary Grant izlazi iz automobila, zakopčava sako jednim pokretom i, bez ijedne suvišne geste, ulazi u kadar kao da je odijelo dio njegove kože, a ne komad odjeće koji je jutros obukao. Publika to ne primjećuje kao stil. Publika to jednostavno doživljava kao njega. Upravo je to razlika između čovjeka koji nosi modu i čovjeka koji je, bez namjere, postaje.