
Postoji trenutak na gotovo svakom aerodromu kada putovanje prestaje biti putovanje, a postaje puka logistika. Nekoliko sati nakon polijetanja izlazimo na drugom kraju svijeta, često bez jasnog osjećaja koliko smo zapravo daleko stigli. Vrijeme se mijenja, jezici postaju drugačiji, ali prostor između dvije tačke kao da nestaje.

Jutro je polako svitalo nad industrijskom Engleskom. Gust dim iz dimnjaka fabrika prekrivao je nebo iznad Birminghama, Mančestera i Lestera, dok su prve lokomotive uz zaglušujući zvuk prolazile kroz krajolik koji se mijenjao brže nego ikada ranije. Fabrike su gutale hiljade radnika, gradovi su rasli iz dana u dan, a željeznica je spajala mjesta koja su donedavno bila udaljena danima putovanja kočijama.

Nekada su u njima živjeli ljudi čiji je posao bio da čuvaju brodove od stijena. Danas u istim tim zgradama odsjedaju putnici koji žele nekoliko dana daleko od gradske buke, hotelskih gužvi i svakodnevice. Stari svjetionici širom Evrope posljednjih godina postali su jedno od najpoželjnijih mjesta za odmor.

Prvi korak djeluje sasvim običan. Već nekoliko metara kasnije ispod vas zjapi više od stotinu metara praznine, a uska drvena staza priljubljena uz okomite litice postaje jedina veza između dvije strane kanjona.

Od manastira koji lebde među oblacima i dvoraca obavijenih pričama o vampirima do kamenih gradova koji polako nestaju pod naletima vremena, neka mjesta na svijetu djeluju toliko nestvarno da ih je teško razlikovati od legendi koje ih prate. Upravo zato privlače putnike, fotografe i sanjare iz svih krajeva svijeta.

Malo koji prirodni fenomen izaziva toliko divljenja kao polarna svjetlost. Zelene, ljubičaste i plave zavjese koje plešu preko noćnog neba djeluju gotovo nestvarno, kao da pripadaju nekom drugom svijetu. Zbog toga većina ljudi odmah pomisli na Island. Međutim, najljepši susreti sa sjevernim svjetlom često se dešavaju mnogo dalje od turističkih gužvi Rejkjavika.

Na Balkanu još uvijek postoje putevi koji ne praštaju nepažnju. Ceste na kojima nema savršeno iscrtane sigurnosti zapadne Evrope, gdje asfalt ponekad nestane u planinskoj magli, a iza sljedeće krivine mogu vas dočekati litica, odron ili pogled zbog kojeg potpuno zaboravite zašto ste uopšte krenuli na put. I upravo zato ih bajkeri obožavaju.

Kada ljudi čuju riječ safari, gotovo uvijek zamišljaju isto: beskrajnu afričku savanu, lavove u visokoj travi i džip koji polako prolazi kroz prašnjavi pejzaž. Međutim, prava suština safarija nikada nije bila vezana samo za Afriku. Safari je osjećaj da ste ušli u svijet u kojem priroda još uvijek vodi glavnu riječ. A upravo takva mjesta danas postoje širom planete.

Robert Dacešin, putopisac iz Banjaluke koji je obišao više od pola svijeta, kaže za HEDONIST magazin da je oduvijek imao samo jednu želju – da stigne u Brazil i da prenoći u Rio de Žaneiru. Lomatao se po vozovima, spavao u autobusima, ali je konačno stigao tamo gdje je više od dvije decenije želio - na plažu Kopakabanu.

Nacionalni park Sutjeska je najstariji i najveći nacionalni park u Bosni i Hercegovini, stanište posljednje prašume u Evropi, mjesto avanture i prirodni dragulj Republike Srpske. Najviši vrh planine Maglić (2386 m) takođe se nalazi unutar nacionalnog parka i u isto vrijeme je i najviši vrh u zemlji.

Ako si preživio Brazil, preživjećeš i Čile. Tako su mi rekli. A u Santjagu su mi ukrali torbicu sa telefonom u roku „od odmah“. Prijavio sam sve policiji, ali ona nije mogla ništa da uradi, jer u Santjagu, kažu, dnevno nestane oko 300 telefona. Tražio sam da naprave zapisnik, a oni od mene pasoš. Dao sam ga, ali u registru nisu mogli da nađu Bosnu i Hercegovinu. Ima Bocvana, ima Burkina Faso, ali Bosne ne.

Postoje putovanja koja te odvedu negdje. I postoje ona koja te promijene. Noć provedena na padinama vulkana Acatenango pripada ovoj drugoj vrsti.

U vremenu kada su i najudaljenije destinacije udaljene svega nekoliko klikova i avionskih presjedanja, ideja o mjestima koja su zaista izolovana djeluje gotovo nestvarno. Ipak, ona postoje. To su ostrva na kojima gotovo niko ne živi. Mjesta gdje signal nestaje, gužve ne postoje, a svakodnevica se mjeri ritmom prirode, a ne satom.

Postoje ljudi koji osvajaju vrhove. I postoje oni koji žele da osjete planinu ali bez ekstremnog rizika, opreme i godina treninga. Između ta dva svijeta danas postoji savršena sredina: via ferrata.

Pet godina života u Aziji - dvije u Bangladešu, dvije na Filipinima i jedna u Šri Lanci - obilježile su putničku priču Milene i Nenada iz Bijeljine, koje je na Daleki istok odveo Nenadov posao. Za HEDONIST su svoje utiske pretočili u lični vodič kroz zemlje koje rijetko postaju prvi izbor putnika, uz fotografije koje najbolje svjedoče o svakodnevici daleko od evropskih navika.

Ispod površine zemlje postoji svijet o kojem rijetko razmišljamo. Dok iznad nas prolaze gradovi, rijeke i šume, duboko u tlu nalaze se kilometri hodnika, podzemnih rijeka i dvorana koje su nastajale hiljadama, pa i milionima godina. Pećine su jedno od posljednjih mjesta na planeti gdje priroda još uvijek djeluje potpuno izvan ljudske kontrole.