Kako su Milena i Nenad otkrili Aziju: Bangladeš bez filtera

Bangladeš nije nikom prva ljubav daleke destinacije. Tamo mahom idu samo ludi, hrabri ili neupućeni. Ili sve to zajedno. No, to ne znači da nema svoje ljepote, vrijedne pomena. Ukoliko se još desi da vam je to prva vanevropska destinacija, čudima nikad kraja. Višemilionska muslimanska država, sa „žabljom“ klimom i gužvom koja se ni ne može opisati.

Grad koji se kreće na tri točka

Najzastupljenije prevozno sredstvo je rikša – šareni bicikl sa još šarenijom prikolicom. Vozač mršuljav, u košulji i raznobojnom lungiju (uslovno rečeno, tradicionalnoj muškoj dugoj suknji).

Materijali koje ovdje možete vidjeti u samo jednom danu, a često i na jednoj osobi, kombinacija su svih mogućih i nemogućih šara i duginih boja.

A najbolji dan za besposlenu bjelkinju je – petak! Preciznije, petkom ispred džamije. Žene ne ulaze u njih, pa sjede ispred i čekaju nekog svog. Mnoštvo šarenih žena – ljubav na prvi pogled i za sva vremena.

Daka - između haosa i luksuza

Glavni grad, Daka, sa okolinom ima oko 21 milion stanovnika a gustina naseljenosti u samom gradu dostiže 50.000 st/km² (to su procjene, jer je stvarno stanje nemoguće tačno utvrditi).

Gradska naselja – od sjaja do očaja; od onih gdje cijele porodice spavaju na ulici zbog klime, do Gulšana i Bonanija, gdje se nalaze njemački, španski, engleski klubovi, uz alkohol koji se služi bez problema, inače strogo zabranjen za ostatak države.

Put prema rijekama

Najnestvarnije je promjena iz glavnog grada, u bilo kom pravcu, najbolje ka jugu, prema velikim rijekama. Brodsko pristanište u gradu liči na neviđeno veliku košnicu na rijeci. Brodovi i mase ljudi konstantno dolaze i odlaze, u noć.

Krstarenje Padmom (benglaski naziv za Gang) je iskustvo koje se jednom u životu doživljava. Doduše, nama krstarenje, njima svakodnevnica. Brod je krenuo ka jugu oko ponoći. U svitanje smo bili na kraju svijeta. Da je Zemlja ravna ploča – tu bi joj bio kraj.

Gužve, saobraćaj i zagađenje smijenjeni su beskrajnom rijekom, mirom i selima punim djece. Možda nije Nedođija, ali je nešto najbliže njoj.

Tamo gdje se upoznaje duša zemlje

Ništa manji utisak na nas nisu ostavile ni posjete selima, gdje se vidi duša ovog naroda na najlakši i najljepši način – kroz njihovu neimaštinu i svakodnevnicu.

Tu smo shvatili da su sve bake na svijetu iste – možda nemaju mnogo da ponude gostima, ali daće sve što imaju, i to od srca.

Direktno iz svog dvorišta nabraće vam pregršt tropskog voća, čije arome se ne mogu ni dočarati, ni opisati.

Ukusi koji se pamte cijeli život

Prapostojbina manga je upravo u ovom regionu, koji odiše takvom slatkoćom, mirisom i ukusom, da ne ostavlja ravnodušnim ni one koji ne vole voće. A ananas, svih veličina. I ono najbolje – prodaju ga na ulici, očišćenog – čak vas i tih jada poštede. Oni ga naravno začinjavaju solju i čilijem, ali… to već nije ananas.

A ako mislite da ste ljubitelj ljute hrane, nemojte to reći pred njima. Jer i kada ih zamolite da ne bude ljuto, i oni ga ne začine naknadno po svom, to i dalje tjera suze i sinuse da kažu svoje. A oni… ljuto zaljute, pa još grickaju čili kao čips. Vjerujemo da su im zbog takve ishrane zubi kao biseri, ali i životni vijek kratak.

Jelo koje možete naći na svakom ćošku, u vrijeme ručka, za marku-dvije, a kupilo nas je za cijeli život je birjani. Godinama pod utiskom istog, tražimo ga širom svijeta, ali takvog nema. Birjani u suštini jeste riža i meso, tzv. pilav, ali, takvi mirisi i arome, meso kao duša…

Ljudi su prosti i prijatni, druželjubivi i širokogrudi. Ne dolazi mnogo stranaca u Bangladeš. Većina stanovništva u cijelom svom životnom vijeku ne vidi bjelca, ili možda jednog-dva. Ne zamjerite im želju da vas prate, da vam kažu nešto, da se slikaju.

• Razgovarao: Ognjen Tešić / HEDONIST