Zašto nam je postalo teško da budemo sami

Ne zato što imamo nešto važno da provjerimo, već zato što više ne znamo šta da radimo kada se ništa ne događa.

Tišina je postala neobična. Gotovo neprijatna. A nekada je bila sasvim normalna.

Kada je dosada imala smisla

Postojalo je vrijeme kada je dosada bila dio svakodnevice. Duga vožnja bez muzike, čekanje prijatelja bez skrolovanja, šetnja bez cilja. Misli su dolazile same, sporije, ali dublje.

U tim praznim prostorima nastajale su ideje, odluke i unutrašnji razgovori koje danas rijetko vodimo.

Savremeni život gotovo je eliminisao dosadu. Svaki slobodan trenutak ispunjen je sadržajem: vijestima, videima, porukama, notifikacijama. Naizgled, nikada nismo imali više izbora kako da provedemo vrijeme. Ipak, paradoksalno, rijetko kada imamo osjećaj da smo zaista prisutni u njemu.

Možda zato što više nema prostora između događaja.

Stalna povezanost koja nas udaljava

Nikada ranije ljudi nisu bili toliko dostupni jedni drugima. Poruke stižu odmah, odgovori se očekuju brzo, a tišina u komunikaciji često se doživljava kao znak problema.

Ali količina kontakta nije isto što i bliskost.

Razgovori su kraći, pažnja podijeljena, a prisutnost često polovična. Sjedimo zajedno, ali svako u svom digitalnom prostoru. Dijelimo trenutke, ali ih istovremeno pokušavamo zabilježiti, objaviti i potvrditi.

Kao da iskustvo nije potpuno dok ga neko drugi ne vidi.

Um koji nikada ne staje

Ljudski um nije stvoren za stalni tok informacija. Nekada su postojali prirodni prekidi - hodanje, čekanje, gledanje kroz prozor. Danas su i ti trenuci ispunjeni sadržajem.

Bez pauze, misli nemaju gdje da se smire.

Zato nas tišina ponekad iznenadi. Kada ostanemo sami bez distrakcije, pojavljuje se blaga nelagoda. Ne zato što je samoća teška, već zato što smo se odvikli od nje.

Navikli smo na stalni šum.

Povratak malim ritualima

Možda povratak sebi ne zahtijeva velike promjene. Ponekad je dovoljan mali prekid navike.

Jutarnja kafa bez ekrana. Kratka šetnja bez slušalica. Veče provedeno bez potrebe da se svaki trenutak ispuni sadržajem.

U tim sitnim prazninama vraća se osjećaj vremena koje ne žuri. I tek tada primijetimo zvuk grada, sopstvene misli ili jednostavan osjećaj mira koji ne dolazi spolja.

Samoća kao luksuz savremenog života

Samoća nije suprotnost povezanosti. Ona je njen temelj. Tek kada možemo biti sami bez nelagode, susreti s drugima postaju stvarni, a ne bijeg od tišine.

Možda je zato danas najveći luksuz upravo ono što smo nekada uzimali zdravo za gotovo - trenutak bez distrakcije, bez potrebe da budemo dostupni, bez potrebe da nešto dokazujemo.

Trenutak u kojem jednostavno postojimo.

Jer ponekad život ne postaje bogatiji kada dodamo još sadržaja, već kada mu dozvolimo malo praznog prostora.

• Piše: Ognjen Tešić / HEDONIST