Socotra: Ostrvo koje ne pripada ovom svijetu

Na prvi pogled, Socotra djeluje kao pejzaž iz sna. Ili iz nekog starog naučnofantastičnog filma snimljenog prije nego što su efekti postali savršeni. Drveće čudnih, gotovo nelogičnih oblika, kamene pustinje koje se sudaraju s tirkiznim morem, tišina koja traje duže nego što je ugodno. Ovdje priroda nije pitoma. Ona je iskrena.

Najpoznatiji simbol ostrva je drvo zmajeve krvi. Njegova krošnja izgleda kao kišobran okrenut naopako, kao da pokušava da se zaštiti od neba. Smola koju luči crvene je boje, pa su joj ljudi još davno dali ime koje više pripada mitu nego botanici. Ali Socotra uopšte ne mari za granicu između mita i stvarnosti. Ovdje se ta linija briše sama od sebe.

Na ovom ostrvu, izolacija nije nedostatak, već suština. Hiljadama godina Socotra je bila odsječena od ostatka svijeta, i upravo zato je postala ono što jeste. Trećina biljnih vrsta koje ovdje rastu ne postoje nigdje drugdje. Kao da je priroda odlučila da na ovom komadu zemlje eksperimentiše bez publike.

Putovanje na Socotru nije bijeg, već suočavanje. Sa sporim vremenom. Sa sopstvenim mislima. Sa činjenicom da čovjek ovdje nije u centru pažnje. Nema luksuznih hotela, nema urbane buke, nema osjećaja da nešto propuštaš. Umjesto toga, tu je vjetar koji nosi so, sunce koje ne pravi kompromise i noći u kojima zvijezde izgledaju preblizu.

Ljudi koji žive na Socotri naučili su da žive sa ostrvom, a ne protiv njega. Njihov ritam je tih, gotovo neprimjetan. Nema potrebe za objašnjavanjem. Sve je već tu. U pogledu, u gestu, u načinu na koji sjede i čekaju da dan sam odluči kada će se završiti.

Socotra nije destinacija za one koji žele da “vide što više”. Ona je mjesto za one koji su spremni da vide manje, ali dublje. Ovdje se ne skupljaju utisci, već trenuci. Ne pravi se sadržaj, već prostor. Prostor da se diše sporije, da se misli rašire, da se shvati koliko je malo potrebno da bi se osjetilo dovoljno.

Možda je upravo zato Socotra danas jedna od posljednjih pravih tajni planete. Nije lako dostupna. Nije prilagođena. Nije filtrirana. I ne trudi se da to postane. Ona postoji mimo trendova i algoritama, kao ostrvo koje je odlučilo da ostane svoje.

U vremenu u kojem se svijet ubrzano pretvara u mapu poznatih tačaka, Socotra ostaje praznina. I baš u toj praznini krije se njena snaga. Jer ponekad, najljepša mjesta nisu ona koja nas impresioniraju, već ona koja nas utišaju.

Socotra ne traži da joj se diviš. Ona te samo podsjeti koliko je svijet veći, čudniji i slobodniji nego što smo navikli da mislimo.